Kao dječak raj sam zamišljao kao veselo dvorište smješteno iza prvog oblačića, puno razigrane dječice i stabala slasnog voća.
Danas sam evoluirao pa mi je doživljaj raja i pakla nešto drugačiji. Kao posmrtno stanje duše, ne omeđeno ljudima, fizičkim prostorom i vremenom.
Ne zamaram se, ne vidim i vjerujem.
Ali, vidim i znam da se ulaznice za posmrtno stanje duše kupuju na zemlji. Znatiželjan, obišao sam štandove za njihovu prodaju.
Na štandu raja red i disciplina, kako i dolikuje najboljima.
U redu je ipak svakojakih likova.
Ističu se fensi oltarske gimnastičarke, neshvaćeni duhovni bitcoinaši i čudesni obraćenici. Za vratom im pire tajkuni i bogatuni, uvjereni da vješto mešetarenje narodnim dobrima zaslužuje rajsku kartu.
Na kraju reda, pomalo postiđeni, su dostojanstvene i samozatajne glave. I nisu pogriješili štand, ali su pogriješili društvo.
Pred štandom čistilišta nešto drugačija slika. Prije svega, raznoliko mnoštvo vjernika i nevjernika, pogubljenih i razočaranih u nade i očekivanja.
Ne osjećaju se gubitnicima, na čistilište gledaju kao na prostor nove šanse. Ili na novu utakmicu. S novim sucima i pravilima igre.
Svjesni su da su kroz život vozili u orbiti podaljoj od Boga, ali takva vožnja im je bila uvjet opstanka. Vjeruju u njegovu milost jer smatraju se također djecom Božjom.
Mnogi, čekajući kartu, prvi puta su u životu osjetili toplinu ljudske duše, gledali brata čovjeka ravno u oči i u njima vidjeli svoj odsjaj.
Čistilišna atmosfera vremenom postaje sve opuštenija i toplija; nazdravlja se, priča o nogometu i ženskim oblinama.
Neočekivano zajedništvo vraća im vjeru u dobivanje bolje karte.
Pred štandom pakla tajac, nema ljudi.
Moja ovozemaljska spoznaja je vjerojatno subjektivna i nebitna.
Ali činjenica je da svi kupci traže svoj put u društvo koje očekuju.
Nema komentara:
Objavi komentar