Crvena jurilica

Uvijek su me inspirirali kratki i sadržajni životi, s pečatom i potpisom. Jer su dostojanstveni i neučahureni. Volim život gledati u jednom vidnom  polju. 
Zato čitam tanke knjige i pišem crtice o pčelama, Matošu ili, kao danas, o krvnim zrncima. 
---------------------------------------------------------------------------------

Star i onemoćao, u kripti slezene, osjećao je zadnje dane. Znao je, kad završiš u slezeni, to je kraj. Taj osamdeset i koji dan brzo je prošao. Stiješnjen u kripti, nizao je sjećanja.
Postat ćeš brzo bezlična masa- bilirubin, a onda ćeš s fekalijama u organski otpad. Nekome ćeš valjda i tada koristiti, sjetno će eritrocit. Krvni prijatelji ga zovu crveni, a ljudi tjelešce ili zrnce, što ga užasno nervira.
Pa tko još voli biti zrnce(?), shvaćam ga.

Rođen sam u četvrtom leđnom kralješku, počinje mi priču. U samim počecima zvali se me i matična stanica, ali kada sam sedmi dan izašao iz kralješka i osjetio svu širinu i raskoš krvnih žila, postao sam crveni. Odmah su mi rekli, ne uobrazi se zbog kupanja u krvi, ti si rob fizikalac. Smisao tvoga postojanja je raditi i umrijeti, za druge. Za tebe ništa drugo ne postoji.

Od prvog dana, gazda srce bilo je nemilosrdno. Pumpalo me nevjerojatnim brzinama, kako bih na vrijeme kisikom prehranilo sve same debelokošce: mišiće, bubrege, mozak, crijeva... A njima nikad dosta. U povratku su me opterećivali otrovnim ugljičnim dioksidom, što me dovodilo do ludila.
Gušio me i jedva sam čekao pluća da ga se otarasim. Ali, odmora nije bilo. Čim su mi jedan teret skinuli s leđa, natovaren sam novom dozom kisika i slijedilo je novo jurcanje.
Gladnih duša sve je više.
Rad, samo rad, vrištalo je srce, narod je gladan. Bilo je nemilosrdno.

Ali, pajdo moj, raspričao se crveni, bilo je tu i užasnih dana. Najgore je, kada se riješiš jednog otrova, a umjesto kisika prilijepi ti se drugi, još opasniji. Mnogi moji prijatelji su zbog toga zarana otišli. Znam da je kolala priča, čuvaj se ugljičnog monoksida, to je neman koja te u hipu ubija.
Dolazi iz smoga i dima.

Ja sam ipak sretan. Odvalio sam više od osamdeset dana i spokojno čekam svoj kraj. Nisu me slomili svi izazovi. Svoju misiju sam pošteno odradio.

Bio je to dirljiv oproštaj s crvenom jurilicom. Razorena i rashodovana, odlazila na svoju zadnju životnu zadaću, obojiti fekalije vlasnika pigmentom svoje utrobe. I zadnji puta razveseliti ga jutarnjom zlatno-smeđom stolicom.
Ta doživljena radost je ujedno zadnji humani čin crvene jurilice.
U međuvremenu, kripta slezene prima nove rashodovane jurilice.
Život teče dalje.