Gdje sve stanuje ljudsko dostojanstvo?

Gdje stanuje ljudsko dostojanstvo? Međ' visokim društvenim elitama!? Nikako. Ja sam ga našao u jednoj ljudskoj drlogani, za koju obično mislimo da osim amorala, u njoj ne stanuje baš ništa drugo...


Pričaj mi o gayevima, prišla mi je jednoga dana. Oni su veseli i dragi, u trendu su. a Ovome narodu baš toga nedostaje. Nisam odolio, jer u glavi nosim vrlo zanimljivu priču...Sjetio sam se Alena, dvadeset devetogodišnjeg godišnjeg simpatičnog mladića. Priča može krenuti.

Kolega, dođite u moj ured, rekao mi je poslije jutarnjeg sastanka prof.dr.I.Antić, moj šef. Pet minuta iza sastanka ulazio sam u njegov ured u obrambenom stavu, zbunjen i ukočen. Nitko nije volio Antića, osobito njegove jutarnje dogovore. Ni ja. 

-Sjednite, da li ste za kavu? 

Još me više zbunio, kada sam vidio njegova široko nasmijana usta i netipični sjaj u očima. Krenuo je odmah, in medias res. Čujte kolega, dolazi nam iz Zagreba poseban pacijent, imunokompromitiran. Potrebno je nastavno liječenje, osigurat ćemo za njega zasebnu sobu, a vas molim, preuzmite brigu o njemu. U vas imam povjerenja, muškarac ste. Poslije ću se toj idiotariji uvijek ludo smijati. Nazvat će vas i upoznati s njime prof.Brdić s Infektološke klinike iz Zagreba.

Nisam dugo čekao i Brdić se javio. Govorio mi je mirno, staloženo, do u detalje opisujući dosadašnji tijek liječenja. Pripast će vam čast, koliko je meni poznato, da vodite prvog pacijenta s AIDS-om u Slavoniji, podilazio mi je na kraju razgovora. Brdića nisam osobno poznavao, poznavao sam ga iz medija, ali sam znao da je najveći autoritet za AIDS u Hrvatskoj. Godilo mi je.

Samo sat vremena poslije imao sam i Alena. Dobio je smještaj u najboljoj sobi, izoliranoj, u apartmanu. Izgledao je umorno, dehidriran, kao sjena. Strašile su njegove buljave jabučice, opečene usne, ispala rebra i femuri… Bio je potpuno krezav. Brojne modrice, na natkoljenicama ogromni hematomi.

Uzimao sam anamnezu natenane, prelistavao obimnu popratnu dokumentaciju, tupo zureći u kapljice fiziološke koje su punile njegove prazne vene. Stalno sam navlačio svoju duplu nosnu masku, zaštitnu kapu, rukavice, kecelju. Mahinalno sam se izmicao kada se Alen okretao prema meni. Bio je vrlo komunikativan.

Otvorio se.
Iz te morbidne, umiruće sjene izrodio se vrlo zanimljiv sugovornik. 
Ja sam peder, narkoman i imam sidu, nije okolišao. Znam na čemu sam, i nisam lud kao što me prikazuju. Ne budite opterećeni, nije mi pomogao Brdić, nećete ni vi, ali poslušajte me.

Kada su mi prije dva dana javili da me vara s drugim dečkima, poludio sam. Sad, kada sam pao na ove grane, kada sam obolio, kada me zarazio, kurva me vara. Plakao je… Preko zajedničkog prijatelja, nastavio je, namamio sam ga k sebi u bolnicu, fingirajući to željom za podjelom zajedničke imovine. I došao je. Jučer je to bilo. Kada sam ga vidio, pukao sam po svim šavovima. Iščupao sam ladicu iz bolničkog ormarića i počeo ga bezdušno udarati po glavi, nastavio s kuhinjskim nožem. On nije shvatio, ta tučnjava na život i smrt, za mene bila pitanje osobnog dostojanstva. 
Odjel se digao na noge.

Nekoliko sati poslije, sediranog i drogiranog, nazvao me Brdić i rekao da ću nastaviti liječenje u Osijeku…

Teško mi je u sve bilo povjerovati. Ljudska sjena i tučnjava. Homić, ovisnik, AIDS bolesnik, žrtva patološke ljubomore. To je Alen…

-Ali ova priča nije vesela?
Nažalost nije, takva je, kakvu ju je život napisao. Vesela je na svoj način. Ja nisam autor žutih romansi, red carpeta i TV sapunica, dodao je.

Umjesto nekrologa:

Alena i njegove osobite životne priče, sjećam se s posebnim poštovanjem. Radio je do pojave bolesti kao javni djelatnik i pomogao je mnogim ljudima. 
Nažalost, zbog svoje bolesti posijao je i puno straha i nerazumijevanja.
Preminuo je 1999.godine. Poznavao sam ga 12 dana.