Potres

     

To nedjeljno jutro, bilo je jutro za pamćenje. 

Uz sve nesreće, probudio nas je i potres. Zagreb. Zabrinutost za djecu, unučad, prijatelje. Za porušeno srce grada, teško oštećene bolnice, porušeni toranj katedrale. Mnogi od tih građevina su spomenici materijalne i nematerijalne baštine.  Tu su zapisi našeg življenja, stvaranja i stradanja.
Ne upirem prstom. Nema zavjere ili nedajbože poruke bilo kojih bogova. 
Vidim u tome isključivo život zemljine utrobe, koja je puno jača od živosti naših glava. A poruke, one dolaze indirektno. Slobodnim i razumnim bićima. Na njima je da ih razumiju ili zanemare.
      Zageb leži na trusnom području, zna se to stoljećima.  Za takva podneblja postoje posebna pravila sigurne gradnje i življenja. Da se pravila držalo, stradanja nebi bilo ili bi bila puno manja. Baš nasuprot, glavni grad je građen nadivlje, kaotično i bezplanski. Sigurna gradnja nepoznat je pojam. Kao i decentralizacija.

Zato ostaje samo molbenica...

Potresi sve utrobe. Tupe i  učmale.
Da spoznaju bit i svrhu služenja.
Oprosti im  lakomost, pohlepu i sebičnost.

Blagoslovi utrobe naših kćeri, koje tu bit žive.
Sagradi čvrste i tople bolnice. Za našu djecu, majke i očeve.
Nagradi ih nesebičnim liječnicima i sestrama. Zaslužuju.

Ne zaboravi svoj narod. Siromahe i patnike.
Ostavljene, iznevjerene i izdane. Olakšaj mu kušnje.
Osnaži ga. Obasjaj ga svojom mudrošću.