subota, 4. travnja 2020.

Uskrsno jutro 1992.

Ovo je priča o Posavini i narodu nešto drugačijeg kova i sutavom vrijednosti. Vjerom, radom i tolerancijom, prije svega. Živeći na čvorištu važnih povijesnih mijena, napuštanje zavičaja je dio njegovog civilizacijskog pamćenja. Hrvatski "kurdi", kažu za njih. I u zadnjem ratu, uz progon, pamte i dvije velike izdaje: ratnu i poratnu, kojima je hrvatska politika zanemarila njegovo elementarno pravo na dom i zavičaj. Jer je to kažu bio nacionalni interes. Progonom više od sto tisuća Hrvata Posavine, nije se ispraznila samo Posavina, početak je to nestajanja i Slavonije. Jer Posavinu i Slavoniju čine isti ljudi. Istih gena, krvi i suza. A izdaje se ne zaboravljaju.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Uskrsno je jutro 1992. U Babinoj sam Gredi, velikoj meraji, uz samu Savu. Nekoliko polutrulih čamaca neumorno prevaža posavske prognanike. S plastičnim vrećicama, ili bez njih. Više stotina ljudi: tišina, plač, molitva.
Probijam se kroz gužvu i metež. Svatko nekog traži. Većinu ljudi ne poznajem, iz Posavine sam otišao kao petnaestogodišnjak, vrijeme je učinilo svoje.
Poslije pola sata, konačno(!), povlači me za rukav susjeda; vidjela sam tvoje, na drugoj su strani, čekaju još na prijevoz. Laknulo mi je. Povlačim se u pozadinu, na nasip, pribrati misli. Gledam ljude i brojim čamce.
I konačno,  u smiraj dana ugledah roditelje. Tata je izlazio iz čamca, u zelenim ribarskim čizmama, radničkom odjelu, s bijelom polivinil vrećicom. Trčim k obali, podignutih ruku. Vičem, tata tu sam. Dolazim, grobna tišina! Pomažem mami izaći iz čamca, teška je, u strahu je, pokočena, jedva se kreće.
Tata mi se ispričava, morali smo otići, pucali su po nama. Došli su ljudi i rekli, svi koji niste za borbu, idite k Savi.
Pola sata poslije, mama iz cekera vadi neposvećeni uskrsni doručak. Večerajmo skupa, prekinula je tišinu.
-------------------------------------------------

Deset godina poslije ponovno sam na istoj meraji, odajem počast prognanima i poginulima, odajem počast Svetoj zemlji i tiho molim. Hvala ti Bože na ovome jutru, hvala na providnosti, budi milostiv svima koji su otišli bez spomena i znamena, poškropi ovom svetom vodom moje unuke, praunuke...
Moleći, gledao sam Savu, meandre, osjećao miris proljeća. Taj pogled činio mi je molitvu snažnijom. Prožet dubokim emocijama, odlutah u daleku povijest. Slažem slike...

...Povjesnica iz 17. stoljeća, obiteljska priča...Dok su dječaci Petar i Nedo čuvali stoku uz Savu, otmu ih Turci trgovci solju, pri povratku iz Krajine. Uguraju ih u svoju lađu i povezu ih prema Turskoj. U Smederevu dožive brodolom. Nedo, stariji, sretniji i spretniji, uspije pobjeći. Petar ostane zarobljen na lađi i završi u Vidinu.  Tu ga poturče i ožene. Ipak, cijelo vrijeme planira povratak: domu,vjeri i Posavini. Kad Turci otkriju njegove namjere, svirepo ga pred sinovima raščereče. Tu priča o Petru završava.
Nedo je mjesecima lutao šumama, a onda, kaže povjesnica, uz pomoć pravoslavne obitelji i djevojke Turkinje, dođe svojima u Tolisu, tri godine poslije brodoloma. U čast Nedinog povratka, obitelj se odrekne prezimena i počne se zvati po svome sinu povratniku. Tko Miletići postadoše Nedići.


...Kraj je II svjetskog rata... Hitler je već ubio svoju ljubavnicu Evu, Berlin je pao. Partizanske divizije su ekspresno, doktrinom spaljene zemlje, jurišale dolinom rijeke Bosne, u namjeri spajanja s borcima Srijemskog fronta. U Posavini ih zaustave branitelji svojih ognjišta. U neravnopravnoj borbi, koje su trajale oko tri tjedna, izgine oko deset tisuća ljudi, kažu neovisni izvori. Sava se crvenjela.
Odmazda nove države bila je surova.  Bauštelu su patentirali Posavljaci.


Zanešen sjećanjima,  na drugosavskoj obali, u spaljenom selu, ugledah siluete svojih dragih, ponosnih djedova koji me podariše svojim imenima. I ljubavi prema domu i obitelji. Živjeli su u istom selu, ali pokopani na različitim grobljima, kao i njihovih dvanaestero djece. Dvanaest duša na deset grobalja.
Bacam zadnji pogled na Savu, očaran sam njenom mirnoćom.
Sprema li nam nove uzbudljive priče? Ne znam. Možda. Mogućih aktera ne vidim, ali život je sto puta pokazao, da samo mijena stalna jest.

Nema komentara: