subota, 2. svibnja 2020.

Halo, Ruanda

        Zvali su je afrička Švicarska. Stekavši samostalnost, povijesna mržnja između dva naroda, Huta i Tutsa (razlikuju se po širini korijena nosa, ironiziraju u filmu Hotel Ruanda) bivala je sve jača, da bi proključala u najkrvavijem, bratoubilačkom ratu na tlu Afrike, u kojem je ubijeno preko milijun ljudi. Najstrašniji genocid Afrike. To je Ruanda.
         Prije skoro 50 godina u nju se zaputio moj profesor, odgojitelj i prijatelj Danko. Načitan, obrazovan, poliglota i vicmaher. Prijatelji, ja odlazim, rekao je jedne večeri. Moj životni poziv je biti misionar. Idem u Ruandu, tamo me trebaju. I otišao je.
        Uvijek ga se sjetim u vremenu, kada se naša mladost određuje prema svojoj budućnosti. To iskustvo životnog poziva duboko proživljavam. Za mene, tada mladića u formaciji, Dankina odluka, bila je sto pitanja bez ijednog odgovora.
        Poziv danas nije moderan izraz. Zamijenjen je izborom. Potonji više godi našem egu, promiče nas u kormilare naše sudbine. Poziv depersonalizira, mističan je i bogoidan. A sve je to pomalo oporo za osjetila današnjeg mladog čovjeka. No, terminološka priča o izboru budućnosti tu ne prestaje. Trendovi se mijenjaju, kroje se nova pravila.
         Nema više ni poziva, ni izbora, sada se govori o modi, svojevrsnom obrazovnom skeču. Ljestvice top fakulteta povješane su po istim oglasnicima, zajedno sa rubljem i špecerajom. Ta mala doza trgovačke čarolije, skopčana s dubinom roditeljskih novčanika, i s jednakom čarolijom i lakoćom dobivanja izmišljenih radnih mjesta.
         Naći se u životnom pozivu, recept je za kasniju optimalnu stručnost, motiviranost i poduzetnost. Svo prethodno odrastanje, školovanje i sazrijevanje služi isključivo tome. Ne otkrivam Ameriku kad kažem, time se mnogima naporno baviti; društvu, školi, pa i roditeljima. Otkrivati u mladom čovjeku talente, brusiti ih, razgovarati, motivirati... Sve je to prenaporno!?
           I deplasirano, dok caruje drugačiji vrijednosni sustav: iskaznica najdraže stranke od rođenja i upad na kikiriki ciao miky fakultet. Ciguli miguli deset godina. Čemu žurba, radno mjesto nije zec.
         Bez obzira na pomodarske vrijednosne trendove, ostvariti se u željenom pozivu, najljepša je životna priča. Nova, resetirana Hrvatska, valjda će odgovoriti tome izazovu.

Inače, Don Danko, već osamdesetogodišnjak, proživio je sva zvjerstva i pokolje Ruande, i dalje sretno živi svoj misijski poziv.

Nema komentara: