petak, 16. listopada 2020.

PRSTI naši amputirani


Uvijek  kada prolazim pored pogona bivše drvne industrije sjetim se svoje tri najizazovnije godine profesionalnog rada. Bile su to godine pred rat, kontaminirane strahom, nepovjerenjem, optužbama i koje čim drugim... Industrijska ambulanta koju sam vodio, bila je ne samo radnička ambulanta, nego i rame za plakanje, za svakoga. Možda mi je sada zgoda, ispričati se svima koji su u njoj započeli liječenje ili otvorili bolovanje, a nisu ga dovršili. Jer, ambulanta je jednog jutra naprasno zatvorena.

Ali, nije mi to tema (možda drugi put i u neka pametnija vremena!). Želim govoriti o prstima, posebno onim amputiranim,  koji su razasuti po svim pogonima i kao nijemi svjedoci pričaju o vremenima razvoja drvne industrije. Kada bi pogubljeni prsti bili pelceri, izrasla bi na navedenom prostoru svita mladih, kršnih momaka i muževa, čitav jedan radnički bataljun. Bilo je to vrijeme bezvrijednosti prstiju,  jer nisu zašivani i vraćani u život, nego su završavali u piljevini i preko piljevinskih ispuha na smetlištima i spalionicama. Danas, na sreću, navedena pojava je rijetka, zaštita na radu se pojačala, sigurnost strojeva je bolja, a ni prsti nisu više tako bezvrijedni.

Šaku koju gledate je tipična amputirana šaka drvoprerađivačkog radnika (po lokalizmu gajevca, radnika propalog giganta gaja) tog vremena. I takva, odškolavala je troje djece, kaže mi nedavno njen vlasnik. Da, i napravila je kuću i doprinijela razvoju firme i društva. I odšteta za traumu bila je zanimljiva, protuvrijednost gajbe piva. Uvijek me impresioniraju tako teško stradali ljudi. Na prvom mjestu su djeca i njihovo školovanje, vjerojatno vođeni onoj, ja sam se patio, neka ona ne pate! Nema patnje stradalnika, teških motoričkih ispada, kroničnog stresa, psihičke traume, trajne disfunkcionalnosti... Sve je gurnuto pod tepih.

Prst, posebno kažiprst danas je vrijednost i simbol. Podignutim prstom slave se pobjede i


uspjesi. Njime prokazujemo neprijatelje i stišćemo ruku prijateljima. Dobiti po prstima, prst na usta ili prst na uvo je naša uobičajeno stilska figura, svima dobro razumljiva. Prsti su prvi i najdraži ljubavni doživljaj. Fina manualna vještina danas je  potrebna većini zanimanja.

Bit ću malo osoban. Moja žena mi zna reći da sam ju osvojio lijepim prstima. Godinama me to nerviralo, pa sam znao reći, što ima lijepog u toj seljačkoj šaci!? Sazrijevanjem sam shvatio da žene iz prstiju iščitavaju svašta; osobnost, sposobnosti, karakter...pa mi je taj kompliment počeo goditi. A i ženski trodimenzionalni vid puno je sadržajniji od muškog cjevastog.

Vratiti ću se na početak priče. Propala drvna industrija jednog dana dobit će nove vlasnike i vjerojatno priliku za novi početak. Nadam se, kada pročitaju priču o amputiranim prstima, u obnovljenim pogonima će se naći mjesta i za pločicu društvene solidarnosti ili jednostavni krajplotaš: 

"Ovdje je izgubljeno stotine prstiju. Nećemo ih nikada naći. Ali, svejedno hvala im"

Bio bi to sitniš bogatim ulagačima, ali veliko priznanje za brojne osakaćene i hendikepirane radnike. I vjetar u leđa njihovom dostojanstvu. I savjesti investitora.

Nema komentara: