Tko je barem nešto pročitao o povijesti ljudskog društva i države? Nitko. Iskreno, niste ništa propustili. Ne treba tu zaranjati u povijesne filozofske eseje kojima se opisuje evolucija jednog društva, dovoljno je zaviriti u sjećanja, recimo vlastite babe. Ona će vam objasniti da se društva mijenjaju, ali glavni junaci ostaju uvijek isti.
Svi se slažu u jednom, društvo ili zajednica započela je kao familijarna lovačko-sakupljačka družina, da bi vremenom evoluirala u državu, u kojoj teritorija postaje glavna odrednica. Družina u državi naravno nije odumrla.
Tako je nastajao i isplivao homo politicus, moćni i neustrašivi lik, koji u svojoj čvrstoj šaci drži sudbine svojih podanika. Za sve svoje bedastoće ima uvijek spreman alibi, štitim svoju državu. Radi u tajnosti, povećavajući si mističnost poslanja. Zna, ljudi to vole. Da bi ga podanici doživljavali kao istinskog vođu, razvija osobine hrabrog ratnika, sveznalice i moćnog plejboja. Tada zapravo već postaje homo erectus, visoki politički vođa. Prvi, najprvi, primat! To fascinira i time se najlakše osvaja. U svim našim posijanim državama i državicama.
❗Za uspon homo politicusa, postoji zanimljiva pjesnička figura, demokracija. Smišljena kao narodna vladavina, kovanica je lijepog imena i praznog sadržaja. Jer, primati pod njom misle na stado, a birači na svoju tobožnju moć i vrijednost. Ovi prvi, prizivaju ju kao džoker zovi, samo ako stvari krenu naopako. Inače, svako živi svojim životom. Primati u visini, stado na širini.
Uvijek mi je dojmljiva mudrost i lukavstvo družine. Oni su uvijek odana i vjerna sljedba, osobito u dobru, dok curi. Kada se pipa zatvori, ili nedaj Bože što gore, po prapovijesnom običaju, hvataju maglu i zameću tragove. Tko se nije skrio, magarac je bio!
Sve tako, dok se magla ne podigne i stvari ne razbistre. Onda, narod, primati i njihova družina kreću se zaklinjati novoj rundi vjernosti.
U ime dobra za sve, iste igre uvijek kreću ispočetka!
Nema komentara:
Objavi komentar