❗S tužnim ljudima nitko se ne voli družiti, rekla mi je njena mama. Više ne mogu, sada sam konačno potonula.
Sjećam se njene kćerke, nekoliko mjeseci prije punoljetnosti i suicida. Bila je sportašica i željela je imati potvrdu o sposobnosti za najteža fizička opterećenja.
-------------‐--------------------------------‐---------
Umiranje teško razumijemo. Suicidalni odlazak skoro nikada.
Svatko tko o tome nosi bilo kakvo iskustvo, zna da riječ 'zašto' u suicidu je suvišna. Jer njeno 'zato' neće nikada i nikome dati zadovoljavajući odgovor.
Osobno, 'zato' sam uvijek doživljavao kao najveći misterij ljudske duše, najdublju nišu naše intime, vodeni žig naše osobnosti. Možemo dijeliti poslove, imanja, ljubavi, emocije, ali 'zato' pripada samo nama. Čuvamo ga i ljubomorno nosimo uvijek sa sobom.
Kao kovčežić s crvenim gumbićem za nuklearnu katastrofu.
Odgovor na 'zašto' tražio je i Platon prije dvije i pol tisuće godina. Ostavio je poznatu i zanimljivu alegoriju o špilji.
Od velike igre sjene i svjetla nastajale su opsjene na špiljskim zidovima, čineći život špiljskim ljudima nesnošljivim. Špiljske zatvorenike Platon je nazvao zatočenicima uma.
Nisu vjerovali govoru slobodnog čovjeka da je svijet lijep i sadržajan i da i oni zaslužuju biti dio njega.
Mnogi danas drže da Platonova špiljska alegorija vjerno zrcali život današnjice.
Zato, u suicidu ne tražite odgovore, jer ih nećete naći. U svakom tom činu, kao postojana nit, provlači se duhovna zarobljenost i gubitak slobode kao bitne sastavnice urednog funkcioniranja.
U toj spoznaji, sucid se može shvatiti kao življenje vlastitog odabira.
Nema komentara:
Objavi komentar