Vjera i nevjera

Ne znam, otkud mi vjera i nevjera? Mog'o bi to zvati svjetlom i sjenom ili mudrošću i ludošću? Nebitno. Ipak, vjera ili nevjera? Možda zbog debele knjige iz moje knjižnice koju gledam cijeli život, a još ju iskreno nisam ni otvorio.

Na školskom vjeronauku naučio samo da je Papa nasljednik Sv. Petra i da je nepogrešiv po pitanju vjere. Tu dogmu s dječačkom iskrenošću, nosim u sebi. Švora s prosvjeda protiv epidemijskih mjera za Covid-19 (istina, epidemiologija nema veze s vjerom!) ne osporava Papi pravo na svoje mišljenje, ali se s njime ne slaže. Hrabra redovnica!? Ali, hrabrost i pamet nisu istoznačnice. 

I hrvatski biskupi, što zbog plitkog kalkuliranja ili dubokog neznanja, opasno miješaju babe i žabe. Ne iskupljuje ih ni jedno, ni drugo. Znaju da upravljaju stadom, često dominantno primitivne svjetine, koja svoje narodne manire mijenja jednom tisućljetno. "Jesmo za protivepidemijske mjere, ali neka budu nježne", iščitava se iz biskupovih priopćenja.  Nije li to na djelu neka nova katehizacija, teologijom nježnosti? Ili i biskupe muči pitanje vjere i nevjere? Malo više edukacije i znanosti, a manje primitivizma, ovom narodu nebi škodilo. Kao i pozitivan primjer njihovih biskupa. 

Proizvod je pojava osobitih i čudnih vjernika, tobože cijepljenih ekskluzivno Isusom. Druga cijepljenja, osobito ona bratom čovjekom, ne priznaju. Ne vide da je Isus u bratu čovjeku, na respiratoru ili ECMO uređaju. I umirućem. Iskreno ih žalim. 

Nije lak odabir između vjere i nevjere. Cijeli život je zapravo ples preko te nevidljive crvene linije. Ali, nađe se tu i jako dojmljivih priča. Osobita je jedne drage redovnice, mudrice. Svakim jutarnjim oblačenjem, ne znam  oblačim li odijelo vjernice ili nevjernice, kaže. Kakvo odijelo sam taj dan nosila reći će mi večernja meditacija i ispit savjesti, poučava. Danas je svetica.

Vjera i nevjera srest će se jednom na kavi i popričati. Važno je da do tada ostanu čista obraza. Jer se samo s čistim obrazom može voditi dijalog.

Bilo o vjeri ili nevjeri! Ili oboma!