Ne kasni

Znam da ćeš mi doći! Izjutra rano.
Uzdiše ustreptala jesen i moje srce,

zbog nestale noći,

ćutim korake tvoje iz daljine.

Tiho sjećanja se bude na jeseni prošle,

kada si obnoć znala dolaziti. Ko noćni tat.

U izbu gdje sam svoj spokoj ti dao.

Uzevši njega ni slutio nisam,

da san moj pretvaraš u javu.

Ne daj da život stane,

jer stara ura kuca sve tiše i tiše,

nemiru mome crne slutnje prijete.

Zrakom se prolama lepet lešinara,

iz daljine.

Kad jednom dođeš ne plači tada, 

jer suza tvoja obrisati neće,

sav jad i bol moj. Radije mi priđi,

tiho i šapni još tiše...

Kasniti neću nikada više.

(Za Jasminku suprugu i majku mojih troje djece,

vojni poligon Slunj, 1987)