Volja ti

Putovanja uvijek donose zanimljive izazove, osobito ona po čarobnoj i nestvarnoj zemlji Bosni. Ulazim u Kupres i po svome starom lošem običaju sječem krivinu i gazim punu crtu.

Nije mi prvi, vjerujem ni zadnji put.

Osobitost ove "sječe" je u tome, što su me odmah iza krivine dočekali organi reda. Jedan stariji, masniji, s bogatim, urednim brkovima. Drugi iritantan, žgoljav, na izlasku iz puberteta, virio je starijem kolegi iza ramena. 

-Dokumenta molim, brko započne već poznatu konverzaciju.

-Pružim prometnu i vozačku, potpuno nezainteresirano i gledam ravno u pravcu grada.

-Petre iz Slatine, gazio si punu crtu, kaže mi, pošto je letimično pogledao dokumente.

-Moguće, pravdam se. Vjerojatno sam izravnavao krivinu, a malo i žurim, kasnim na trajekt, nepotrebno dodajem.

- E da, da, uvijek žurba. Okreni se i pogledaj, kamera ti blica zbog brze vožnje, poentira mladac, brki iza leđa.

Okrenem se, gledam. Ne vidim nit' kameru, nit' blicanje. No, dobro, zadržavam kontrolu.

A, onda priča nehotice ode na Kupres, Slavoniju, nove ceste, najbliži granični, trajekt, na sve ono što može ispuniti odvratnu prazninu...

Nestrpljiv sam, koliko sam kriv(?), prekidam mučenje.

-Bogami, ne znam, kaže stariji. Zvat ćemo postaju.

Kud sad postaja, mislim  u sebi, samo mi još ona treba. Ne gledam više ravno, nastojim uloviti brkine oči. I ulovio sam ga i razumio, barem što se mene tiče.

-Gledaj, kaže mi, sada s opuštenijom mimikom lica i dobrohodnim, pa i prijateljskim pogledom. Postaja ti može i oprostiti, ali znaš treba vremena, treba zvati, a možda možemo i mi ovdje, ali...

-Ajde rješite, samo brzo, žurim, molim ih.

I onda, rasplet...

-Mali, okrene se kolegi, zovi postaju da brišu kameru. I mladić ode u auto.

Sada, kada sam shvatio da imam rješenje, pitam zadovoljno, mogu li ostaviti štogod za napojnicu, ćevape, naporan je i dug dan.

-Volja ti, reče glasom prekaljenog lovca, ne skrivajući sada već šmekerski osmijeh.

Pregrizem, izvadim iz novčanika "radića", brzo ga namotam na donji dio lijevog kažiprsta i stavim šaku na vrata, pipajuć malim prstom spušteno staklo.

Brko zatrese stražnjicom, okrene ju prema kameri, uzme novčanicu i gurne ju u desni džep svoje uniforme. Usput me pohvali da samo stari vukovi znaju kako se komunicira s policijom. Ruke uvijek držati nisko, podsjeti me.

Zahvalimo se na ugodnom susretu i raumijevanju. Krenem, potrubim i nestanem. Svatko nastavi dan sa svojim zadovoljstvom, ja najviše zbog onog nevjerojatno simpatičnog 'volja ti'.