Postati svoj heroj

Put do gromade je poznat. Uvijek se držim najjednostavnije teorije. Čovjek je milijunima godinama evoluirao, osim mozga, koji je postojano ostao zaleđen na formatu održavanja vrste. Održavanje vrste podrazumjeva obilno jedenje. Tako smo postali moderni ljudi s trocifrenom kilažom i mozgom iz kamenog doba. Tu teoriju uvijek koristim jer je logična i jednostavna. I nikoga ne vrijeđa. Jer sve probleme prebacuje na evoluciju koja je daleko iznad nas.

Vraćam se gromadi, naravno ljudskoj. Razapeta mnoštvom kila teško hoda, ponajviše zbog masnog tapecirunga i ne trpi bezvezne sjedi-lezi manipulacije. Mozak je opterećen, noge teške, koljena iksičasta, trbuh obješen. Upale oči već odavno ne vide ptičju perspektivu. Svaka suvisla priča o povratku natrag, protkana je izlikama i isprikama. 

Život ipak donosi i obrate, praveći od gromada heroje. 

Jozu poznajem dugo, kao izrazito bistrog i odlučnog mladog čovjeka. Prošao je, uz koješta drugo, obje faze: evolucijsku i herojsku. Govori mirno, važe svaku riječ i pažljivo ih traži. Nisam valjda subjektivan kada kažem da ostavlja dojam vjerodostojne osobe.

Već gubitak zarobljene vode donosi olakšanje i motiv. Tada vaga prestaje biti tabuizirana. Povratak gležnjeva i kakve-takve strukture stopala i šaka postalo mi je veliko ohrabrenje. A tek pojava već dobrano atrofiranih mišića nogu i ruku...(?) Vraćam se! Ipak, sve su to početne operacije. Ključne bitke vodio sam za trbuh, vrat i prsište. I naravno vagu, kao pozadinski marker.

Rovovski je to rat: dan po dan, metar po metar, kila po kila. U toj bici najlakše je razumjeti složenost čovjeka. Mozak, psiha i volja su ključni alati, želudac polako klizi u drugi plan. Ponekad, u trenucima krize, znao sam sumanito tražiti znak. Smanjeni podvoljak, komotnije hlače, lakše obuvanje cipela. Bušenje nove rupice na remenu već je ohrabrujući napredak koji sam obično proslavljao intimno, s puno pozitivnih emocija. To mi je bio najobjektivniji znak ulaska u svijet dostojanstvenih. Prve ozbiljne promjene na vagi vratili su mi vjeru i bezpovratno samopouzdanje. Bitku sam dobio, ali rat mi ostaje za cijeli život. Da bih ostao čovjek...

Zaoštrio je Joza monolog na kraju.

Nikoga, nit' zbog čega ne stigmatiziram. Zdrav duh u zdravom tijelu je najsigurniji put k ljudskom ostvarenju. Ali postoje i drugi načini. Postati svoj heroj, bez nepotrebnog društvenog larmanja. Kao Joza, naprimjer.