Svi smo mi pušači

Rijetke se genijalne povijesne ličnosti poput Winstona Churchilla. U nastupnom premijerskom govoru svome narodu je ponudio samo krv, znoj i suze. To znamo. Manje znamo za njegovu jednako genijalnu izjavu, u novinama sve češće čitam o vezi raka s pušenjem i zato sam odlučio, više neću čitati novine.

Danas trideset posto hrvatske populacije puši. Više od jedanaest tisuća ih godišnje glavom plati svoju poročnost. I još tridesetak tisuća oboli od drugih ozbiljnih bolesti povezanih s pušenjem (karcinom, moždani i srčani udar). Previše, za malu analizu.

Tri su čimbenika u pušačkom svijetu: duhanska industrija, država i žrtve.

Duhanska industrija je jedna od najmoćnijih. Svoju moć crpi iz jeftine sirovine (šteta, ipak smo duhanska županija!), perfektno odrađenog marketinga i vjernosti svojih potrošača. Zabrana javnog promicanja dala im je potrebnu dozu mističnosti, toliko zanimljive mladom čovjeku, budućem ovisniku.
Stvari su se počele mijenjati 2004 g. kada je u medicinskom časopisu The Lancet objavljena, do tada trideset godina skrivana velika studija o dokazima da je pasivno pušenje čak i štetnije od aktivnog, te o laži duhanske industrije o nesvjesnosti štetnosti cigareta. Izravno u studiju, uspješno skrivajući je, bio je uključen i najveći svjetski duhanski div Philip Morris. Od tada su zaredali vrtoglavi odštetni zahtjevi obitelji preminulih.
Bježeći od pravne američko-europske regulative, na djelu je ambiciozni azijski projekt stvaranja petsto milijuna novih pušača.

Država pri tome svjesno ili nesvjesno maže vrat masnoj patki. Naša se (samo)zadovoljava s pet posto proračuna koje pune konzumenti duhanske industrije.
A ekonomist Miodrag Hitrec izračunao je, da je odnos gubitka i zarade od pušenja 7:1, u tu računicu nisu uključeni ljudski životi.
Slijedi pranje savjesti kroz obvezne, zabavne i tragikomične poruke na kutijama cigareta pušenje je štetno za zdravlje, pušenje u trudnoći šteti i razvoju djeteta, pušenje smanjuje broj spermatozoida, pušenje razara vaš mozak, pušenje, pušenje, što sve ne… A zapravo, time se upitno štite pušači, više duhanska industrija od novčanih odštetnih potraživanja.

Ostaju žrtve.
Bez obzira na koloplet dobiveno/izgubljenih sloboda i prava, oko kojih se pušači i nepušači spore, to ne bi smjela biti nova razdjelnica.
Pušači, ojađeni i marginalizirani, učit će novu lekciju, o društveno prihvatljivom ponašanju, istu onu koja je do jučer bila servirana nepušačima.
Žrtve pušenja su podjednako, jedni i drugi.

I na koncu, kako prestati? Zapravo, najbolje je ne početi. 
Inače, Churchill je umro u devedeset prvoj godini života od moždanog udara. Nije mi poznato da li je prethodno prestao čitati novine ili pušiti cigarete.

Božić je

Ne postoji događaj ili osoba koja je obilježila povijest civilizacije kao što je rođenje Isusovo. Isus nije bio moćnik, znanstvenik, top sportaš ili političar. Nije bio niti fakultetski obrazovan, ne znamo puno niti o njegovoj elementarnoj pismenosti, ali znamo da je rastao u mudrosti.
Za vjerovati je da nije bio niti plavooki ljepotan, dvometraš, kako ga volimo prikazivati.
Živio je trideset tri godine, a Biblija uglavnom opisuje okolnosti njegovog rođenja i smrti. Znamo da je bio dijete stolara Josipa i seoske mu zaručnice Marije. Živjeli su u tada rimskoj provinciji Galileji, ali je Isus rođen u Betlehemu, u pastirskog štalici.

U čemu je onda snaga Isusova? U činjenici da je bio čovjek i Bog, istovremeno. U njemu se prožima narav Boga i čovjeka.

Ljudima je u životu potreban Bog, daje im snagu i sigurnost, jača samopouzdanje. Najvažnija je karika u planu ljudskog spasenja.
Ne vjerujem pričama o vjeri kao evolucijskom i adaptacijskom fenomenu ili o postojanju moždanih ili genskih centara za vjeru u našem mozgu.
Stvar je jednostavna, vjeru imaš ili nemaš, k tomu možeš je dobiti i/ili izgubiti. Što bi danas rekli, stvar je izbora.

Adventski tulumi su pri kraju, priprema je za Božić, spomendan Isusovog rođenja.

Što bi se dogodilo kada bi se ovih dana u Lijepoj našoj pojavio fizički mladić Isus, umjesto lutkastog i bajkovitog bebača?  Što bi nam rekao? Da li bismo ga prepoznali? Da li bismo mu povjerovali?
Prisjetio bi se svog poznatog Govora na gori: o blaženim siromasima, ožalošćenima,  krotkima, blaženima čistoga srca, mirotvorcima, gladnima i žednima, proganjanima, a onda bi vjerojatno pilu okrenuo naopako.

A vi, tko ste vi, nastavio bi, vi ste rulja: lakoma, zatucana i pokvarena. Glođete se i dijelite, varate, kradete i ubijate. Gradite raskošne vile i hramove, i sebi spomenike, gomilate moć i bogatstvo. To nije moj nauk! Ne vidim u vama ništa ljudskog i božanskog, a zovete se mojom djecom.
To vam zabranjujem, definitivno to vam zabranjujem! Zabranjujem vam neovlašteno korištenja mojega imena.

Ipak, u iščekivanju smo Božića.
On je dobrota i ljubav. Vokabular mu je otmjen i pristojan. Donosi radost, mir i toplinu u svaki dom.
Podsjeća nas na vrijednosti koje tako brzo zaboravljanjamo.
I na smisao samog ljudskog života, promičući dječji plač kao cilj, a smrt kao sumrak Lijepe naše.

Zato Božiću, dobro došao!

Država s prstima u pekmezu

Vrhovni sud je prije dva dana donio pravorijek: uzeli ste im, niste im pravilno obračunavali dežurstva, te ste ih pokrali za približno jednu i pol milijardu kuna. Po nekima i više. To je završetak sudskog epiloga zdravstvenih radnika i njihovog Ministarstva zdravstva. Slatka je to pobjeda više desetina tisuća medicinara nad žilavom birokracijom koji svoju pravdu potražuju već duže od pola decenije.

Na taj način zadovoljštinu će dobiti brojni liječnici i medicinske sestre koji su probdjeli i odradili tisuće neplaćenih noćiju. A, u brojnim sudskim procesima oko nadoknada, koji su već u tijeku, mnogo će se toga saznati.

Na primjer, tko im je to svojim nezakonitim odlukama uništavao subote i nedjelje, obiteljske i bračne noći i prijateljska druženja?
Vjerojatno, i koliko košta dječja noć bez mame ili tate?

A zadovoljštinu bi valjda trebali dobiti i moji unuci. Njihov tata ih podiže, uz ostalo, krvavo dežurajući. Ista priča vrijedi, naravno, i za tisuće drugih medicinara.
Mahnut će radosno svojim ručicama na odluku najvišeg suda u državi. Bit će više za bombonice, trenirkice i pelenice.

Unatoč sumornoj depopulaciji, Hrvatska ima još uvijek strašnu moć u stručnim i znanjem potkovanim mladim ljudima.
Ti mladi ljudi nažalost imaju samo jedan životni feler. Misle, da će ih moćnici prepoznati.
Ne da ih neće prepoznati, nego će ih ignorirati i ponižavati, i u tome sadistički uživati.

Očekujemo i vrijeme je, poslije skoro trideset godina, za još jedan mladenački tsunami s jasnom porukom: gospodo dosta je, gonite se! Puno, puno više vrijedi moja stručnost, nego vaša pamet i iskaznice.
I to će biti ta, toliko očekivana prekretnica za Hrvatsku.

Za vjerovati je, da za odluku Suda, krivicu neće ponijeti opet neka nesretna tajnica zbog krivo obračunatih dodataka.
Krivci? Ogromna krokodilska usta, želudac hijene i mamutski drekovi, dobar je trag. Ako, je nekome do krivaca stalo.
Dječja usta jesu mala, puno manja od njihovih, ali i ona imaju svoje želje i potrebe.
K tomu, trebala bi biti budućnost Hrvatske!

Zdravlje je neslano

Svjetska je  kampanja smanjenja soli u prehrani. Hrvatska je aktivni sudionik akcije koju vodi pod nazivom CRASH (Croatian Action on Salt and Health). Cilj je osvijestiti pojedince i društvo o štetnosti za zdravlje prekomjernog unosa soli. Dostupni podaci govore da smo svoje zdravlje poprilično zasolili i da unosimo trostruko više soli od optimalnog.

Zašto je sol štetna? Sol bitno određuje visinu arterijskog tlaka povećavajući ga kroz zadržavanje vode u organizmu. Arterijski tlak je pak najsnažniji rizični čimbenik za zakrečenje krvnih žila. 
Zato se kaže da je priča o zdravlju neslana.

Razumjeti tu neslanu priču, traži povratak u daleku povijest, na početke ljudske vrste.
Brojna arheološka istraživanja upućuju da je počelo ljudskog postojanja vezano za sjever Afrike, područje oskudno solju i vodom. Prirodnom selekcijom formiran je u čovjeka "štedljivi gen za sol", jedini koji je omogućio njegovo preživljavanje. Bio je to paleolitski čovjek. Paleolitski prehrambeni obrazac koji i danas nosimo u sebi, ne podnosi hedonističke manire suvremenog čovjeka.
Dakle, genetika ne prati evoluciju. Stvoreni smo za potpuno drugačiju prehranu.

Brojne medicinske studije nedvosmisleno povezuju povećani unos soli s arterijskog hipertenzijom. Mjerenja krvnog tlaka pripadnicima plemena u Africi, Indoneziji i Japanu koja su zadržala "paleolitsku" prehranu s vrlo malo soli, pokazala su da nemaju povišenog tlaka.
Visoki krvni tlak kao nova svjetska pandemija novovjeka je stečevina. U zapadnoj civilizaciji procjenjuje se da obuhvaća trećinu stanovništa. Osim soli, na njegovo povećanje izrazito utječu kalorijsko obilje i stres.

Nedavno su objavljeni rezultati studije (TOPH I) po kojoj smanjenje unosa soli za tri grama dnevno smanjuje pobol od bolesti srca i krvnih žila za 25%, a smrtnost od navedenih bolesti za 20%. Pri tome je bitno, da i smanjenje tlaka od samo nekoliko milimetara žive ima izuzetan preventivni učinak. Postoji istraživanje po kojem smanjenje tlaka za samo 2 mmHg, smanjuje vjerojatnost srčanog infarkta za 6%, a moždanog za čak 15 %.
Od te studije se govori kako su milimetri bitni.

Gdje su problemi?
Slaba osvješćenost na prvome mjestu, zato je uostalom akcija pokrenuta. Ali nije problem samo u uzimanju presoljene hrane i dosoljavanju. Postajemo žrtve i prehrambene industrije (usput, ona je isto ljudsko dijelo!). Izračuni govore da smanjenje soli u prerađevinama za samo 10%,  nanosi nenadoknadive gubitke proizvođačima pića. Spirala ubijanja ljudi je nevjerojatna.

Važnost soli za ljuski organizam, davno je, sažeta u sintagmi da je sol istovremeno lijek, hrana i otrov.
Pri tome se nipošto nije mislilo da je otrov skriven u našoj svakodnevnoj prehrani.

Vukovar, odlazak heroja

Vukovar je grad dubokog poštovanja. Svatko tko život svoj daje za ideale, domoljublje i rodoljoblje, baštinik je. To je i Marin. Njegovu životnu priču mi je ispričala njegova mama, koju sam samo jednom vidio u životu.   

Rastanak na minhenskom kolodvoru bio je natopljen zebnjom i suzama. Do boli. Poslije tri godine boravka u Njemačkoj, Marin se rastajao od zaručnice Marije. Odlučio se za povratak.
Jesen je 1991. Vijesti ih Hrvatske nisu dobre.
Kopka ga, ne želim biti pobjegulja i kukavica. I Švabama raditi knaufplate, dok mi Domovina krvari, rekao je Mariji na rastanku. Mladi smo, tek su mi dvadeset i četiri. Vratit ću se, skućit ćemo se, život je pred nama.
Čuvaj se, ostavljam ti auto, brzo se vidimo.

Putem je razmišljao o Mariji, mami i ratištu. Sjetio se i pokojnog oca, kao kroz maglu, kada su ga u zavarenom metalnom sanduku dopremili iz Njemačke. Poginuo je kao bauštelac. Bilo mu je tada pet godina.

Kada sam ga te jeseni ugledala na kućnom pragu, znala sam da ne sluti na dobro, priča mi ovih dana Ruža, Marinova mama.
Otkud ti sine? Idem u rat, rekao mi je kao iz topa.
Sve mi se toga trenutka urušilo, prisjeća se.

Sutradan je već u Uredu za obranu. Rekli su, nisi bio sposoban za JNA, nisi ni za Hrvatsku vojsku.
Što sada? Da se sada vratim Mariji? Ne, ne, ne...ponavljao je u sebi, ne dolazi u obzir.
Iznjedrio je plan B, prisjetio se riječi službenika iz Ureda: Idi u Tigrove, uz ironični osmijeh.

Za dva dana bio je u Centru za obuku Tigrova u Lučkom, a već poslije sedam dana na prvim ratnim kušnjama u Vukovaru.

Desetina kojoj je pripadao, bila je izvanredna. Ukopani duboko pod zemljom, dobro naoružani, toranj su vidjeli samo kroz goleme trupce iznad rova. Momci su bili bez mane, odlučni, hrabri.
Borbe su bile svakodnevne, sve žešće, opasnosti sve veće.
Poslije nekoliko tjedana dobili su prvu službenu obavijest o kojoj se do tada samo šuškalo: Vukovar je u okruženju, slijedi borba do smrti.

Hrvatske snage bile su desetkovane, na izdisaju.  Zapovjedi nisu pristizale. Od Marinove desetine ostala su četvorica.
U trenutku kada je nekoliko metara od njihova rova prošla grupa vojnika s drugačijim čizamama i sivomaslinastim hlačama,  shvatili su, sve je gotovo.
Odluka desetnika bila je: Proboj do Vinkovaca!
Marin umoran, gladan i iscijeđen, stavio je maminu krunicu i aluminijsku pločicu s inicijalom "M" u usta i spustio strojnicu s ramena. Nije mu bilo dobro. Sažeo je čitav život u jednu sliku, tupo zureći u mokrom rovu u lice Marijino i mamino.

Od trojice suboraca koji se krenuli u proboj, u Vinkovce je došao jedan. Poslije nekoliko dana javio se Marinovoj mami i rekao da je Marin pri proboju zaostao.

2001. godine na Patologiji Medicinskog fakulteta u Osijeku, Ruža je primila suhoparnu vijest da su posmrtni ostaci njenog sina identificirani na Ovčari. Nije bilo nikakvih dodatnih objašnjenja. Iste godine sahranjen je na groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru. Nekoliko godina poslije, Marinovo ime upisano je i na mramornu pločicu Spomen doma Ovčara.

Ruža je danas kostur od starice. Od sinovljeve smrti je sama. Sjećanja na Vukovar su joj posebno bolna. Muče ju besane noći i teška depresija.
Nikoga ne krivi za sinovljevu smrt, odlazak na ratište je njegova odluka.

Ali ju progoni...
Zašto ovi, danas veliki heroji i njenog sina nisu ostavili kući da se igra rata, nego su ga poslali u Vukovar? 

Zašto zemlja koju je krv moga sina natapala je prazna?
A posebno ju muči, da li se Marin umirući sjetio njenih riječi: Sine, ne idi!
Odgovore na ta pitanja, nažalost neće saznati nikada.