nedjelja, 13. rujna 2020.

Putovima ženske intime

    


Ne postoji organ u ljudskom tijelu koji privlači veću količinu naboja, ljubavi, straha, poštovanja, erosa, i ne znam čega sve, kao što je dojka. Svoju spolnu prepoznatljivost formira u pubertetu pod utjecajem spolnih hormona i od tada započinje svoje zanimljivo putovanje i poslanje. Kod mladih djevojaka je najvažnija sastavnica njihove ljupkosti i zavodljivosti, kod mladih mama je slatka ljubavna poveznica s ostalim članovima obitelji, sa zrelijim godinama raste zabrinutost zbog njenih bolesti. Premda biološki i filogenetski ima primarno nutritivno i reproduktivno značenje, danas je sve bitnija njena estetska, društvena i marketinška ulogu.


Zdravlje dojki nije dobro. Pobol i smrtnost i dalje značajno ne padaju. Svjesnost, prevencija, rano otkrivanje, pa i terapija vjerojatno će u sljedećim godinama polučiti bolje rezultate. Do tada će karcinom dojke i dalje biti najčešći u ženskoj populaciji. Marketinško socijalni značaj dojki postaje skoro pa sveprisutan. Istaknuti dojku znači pokazati svoju ženstvenost, a to se cijeni. 

Presahla dojka gladne afričke žene trebala bi probuditi našu bešćutnost. Koja i ovako ne postoji, pa se ne može niti probuditi.
Osnivaju se klubovi ljubitelja i vlasnica velikih poprsja. Djelić zvjezdane estradne slave najbolje ide uz pokazivanje bradavica ili njeno ispadanje. Poznato je pravilo žute štampe: Bez cice nema naslovnice. 
    
Čuju se istina i suprotni, trezveniji glasovi, naglašava se vrijednost umjerenosti. Opća muška percepcija je da umjerenost naglašava intelektualnost, obline senzualnost. Ipak, muškarci su polivalentni, pa vole jedno i drugo.

I ta marketinško-perceptivna priča teče bez konca i kraja, bezvezna je kao i štošta u životu, ali ju promiču podjednako žene i muškarci, uz iskreno uglavnom obostrano zadovoljstvo.

Vrijedno je naglasiti i naglašavat važnost dojenja u pravilnom dječjem razvoju. Majčino mlijeko nije samo punina hrane, zaštite i ljubavi. Ono je medij koji će se trajno ucijepiti u dva bića i nositi ga kroz cijeli život.

Na koncu, poslije ove lagane šetnje kroz svijet ženske intime postavlja se tipično društveno pitanje,  koja sisa je najdraža? Bez premca, ipak državna. I za žene, a bogme i za muškarce. Primit se državne dudice postaje moć, prestiž i privilegija. S njom se sve dobiva. Samo mi nije jasno, čemu onda sliniti kako država nije dobra?

Misterij ženskih oblina kao neriješen, ostaje naraštajima iza nas. Neće im to teško pasti.



nedjelja, 30. kolovoza 2020.

Trombociti. Postoji li granica redizajniranja ljudskog organizma?

Danas pojam dobrog zgrušavanja i optimalnog razrijeđenja (žargonski izraz!) krvi je dio naše svakodnevnevne zdravstvene kulture, misle mnogi. Razrijeđenje krvi postaje opsesija liječnika, brojnih znanstvenih studija i top target farmaceutske industrije. Dva su područja ključna, to je složeni kaskadni sustav zgrušavanja i trombociti. U biti, radi se o dva puta za postizanje istog cilja, medikamentozno smanjiti prirodno zgrušavanje krvi.

Valjda se neću ogriješiti o profesionalnu etiku, ako postavim suvislo pitanje. Gdje su granice?  Gdje su granice posezanja u ljudski organizam, te mijenjanja postavljenih morfologija i funkcija? Izgleda da ih nema. Sustav zgrušavanja krvi u tome je poseban, jer je lako dostupan lijekovima sustavnog djelovanja, a na nesreću, onima uske terapijske širine. Nuspojava i komplikacija zbog tako laganog poigravanja s organizmom je bezbroj, a zajednički nazivnik im je krvarenje. Pa i fatalno, podrazumijeva se. 

Svi smo rasli s andolom. Lijekom za cirkulaciju. On je preteča, svojevrsna limunada lijekova o kojim govorim. Boli glava, trnu noge, loš san, učestalo mokrenje, uzmi andol. Lijek za sve. Poslije utvrđenih činjenica, da je nekontrolirano uzimani andol uzrok najčešćih krvarenja iz želuca, priča se promijenila. Andol je odličan lijek, ali u strogo indiciranom području. Drugi lijekovi nastali iza limunade su daleko potentniji, pa tako i njihove komplikacije. Primjerice, možeš optimalno liječiti srce i lagano umrijeti od nuspojave krvarenja u mozak!

Trombocit je jedna od tri reda krvnih stanica. Najprimitivnija. Mnogi drže da, s obzirom da nema jezgru, i nije stanica. Ali, bila stanica ili ne, možda i zbog svoje primitivnosti, lako se s njom manipulira. Trombocit je građen od tvari koji imaju izrazitu moć sljepljivanja i zgrušavanja. To je prirodna brana od iskrvarenja. Ako tu branu načnemo lijekovima, onda na očekivane koristi možemo računati, ali isto tako i na ozbiljne komplikacije. Izbor je na pacijentu.

Priča o ovakvom tretmenu razrijeđenja krvi nije dugog vijeka. Starija tek nešto više od desetljeća. Trombociti su stoljećima bili tema za medicinske luzere. Tko se u medicini nije snašao bavio se trombocitima. Govorim to i iz osobnog iskustva. Bio sam neizimjerno sretan što sam k'o iz rukava znao nabrajati sve promjene na koži koje izaziva manjak trombocita. Danas se trombocitima bavi kardiološka elita, kao ulaznim vratima redizajniranja organizma.

Medicina, svo znanje, umijeće i iskustvo koje ona nosi, jedna je velika mijena. Poput rijeke. Spremna na sve, da ojača na putu prema svome cilju. Mijenjati tokove, stvarati rukavce, prečace i virove. Pri tome pomagati i suočavati se sa žrtvama. I opet se vraćati svojoj matici. Svoj smisao i ljepotu pronalaziti u stalnom traženju i znatiželji.

subota, 22. kolovoza 2020.

Incest debele guzice

Namjera mi je bila pomoći kolegi da ne postane žrtvom vlastite lakomislenosti. Prihavaćajući ludu misiju nisam ni slutio što me očekuje.


Prva postaja bila je Nina. Radilo se o mršavoj, zapuštenoj, neuglednoj ženici. S petoro djece živjela je u trošnom, protrulom kućerku. Gologuza dječica, balava, izgladnjela, jedno drugome do uha. Kada sam ulazio u dvorište, priznajem, ježio sam se; što od razbješnjelih pasa privezanih uz protrulu tarabu, što od tupih pogleda djece, a ponajviše od lika same Nine. Predstavio sam se. Nisam uspio ništa više izustiti, a već sam sjedio uz štednjak, na drvenom krevetcu njene ljetne kuhinje. Zurio sam u prozorčić ispod plafona, gušio se u smradu,  a ona, ne pitajući me zbog čega dolazim, započela je svoju priču.

Danas sam došla iz istražnog zatvora i rekla sam onoj debeloj guzici (mislila je pri tome na aktualnog muža!),  odlazim od tebe, dosta mi je ovoga života. S nama je završeno. Tvoja budućnost je dugogodišnji zatvor.
Ništa mi nije jasno, pokazivao sam mimikom neznanki.  Shvatila je i bez krzmanja mi pojasnila. Ta debela guzica, tu, u ljetnoj kuhinji (radilo se zapravo o drvenoj šupi naslonjenoj na kućicu!) tri godine živi s tom malom Dudom. U ljetnoj kuhinji su stenjali po cijeli dan, pola sela ih je čulo. A moja djeca su gladna. Dao joj je novce. Mala si kupuje farmerke, cipele, izlazi s dečkima, svaki petak ide u grad. I vozački joj je platio. Dva puta je već pobacila. Zadnji sam platila od svoje socijalke, otkidajući od svoje djece. Samo da spriječim sramotu.
Pa tko je Duda, odvažih se? 
Glupača,  njegova kći iz prvoga braka. Kakva mater, takva kći!
Ne vjerujem, spontano šapnuh sebi u bradu? Vi ne vjerujete, ja to gledam i žderem se već tri godine. Mala ga je prokužila s petnaest godina i uredno ga od tada muze. Ma, što da vam kažem, živio je i sa starijom kćeri, napravio joj dvoje djece, onda je ona pobjegla s djecom u Švicu i više se ne javlja, otme se na kraju Nini.


Zgrožen nevjerojatnim rodoskvrnućem, iskreno, zaboravih Nini reći zbog čega sam došao. Zahvalio sam se, izrazio žaljenje, te k'o tat, brzinom munje pobjegao iz dvorišta.
Danas, nekoliko godina poslije, prolazeći pored kuće strave, sada nenastanjene ruševine, sjetim se njenih incestioznih aktera.
Nina sa svojih, sada već šestoro djece i novim mužem živi u drugom selu, u darovanoj općinskoj kući, i dalje od socijalne pomoći. Debela guzica odrađuje višegodišnju robiju, a dvadesetpetogodišnjakinja Duda, dočepala se papira i zbrisala sestri u Švicarsku.


A, i moj nesretni kolega je sretno završio! I bez moje intervencije.
--------------------------------------------------------------
Deset godina poslije...
Ovu opskurnu sličicu sam zapisao prije desetak godina. Oprostite mi, vjerojatno je neprimjerena, ali i ona je dio naših života.
Nikada je nebi objavio da nedavno nisam sreo Ninu. Prišla mi je i rekla da njena debela guzica umire od raka u zatvorskoj bolnici. Jako sam sretna zbog toga. Neće ostvariti svoje prijetnje i ubiti me kada izađe van. 
Živjeti ću i dalje opušteno, završila je i otišla.


ponedjeljak, 17. kolovoza 2020.

Pad autoriteta


U ovim vrtložnim vremenima česta su prizivanja autoriteta. On podrazumijeva vlast, ugled, dostojanstvo, vrijednost. 
Ne postoji univerzalna definicija, ali ona svakako podrazumijeva sposobnost pojedinca da iznese svoje stajalište ili mišljenje, te da mu se uglavnom bespogovorno vjeruje, ne sumnjajući u njegovu ispravnost. Autoritet se stvara temeljem znanja, poštenja, vještina i emocionalne zrelosti. To je osobni autoritet. Postoji ili je postojao, i tzv. institucionalni autoritet rezerviran za pojedina zanimanja ili institucije (pravosuđe, državu, zdravstvo, roditelje, sportaše...).

Teško je govoriti o padu, bolje o sunovratu. Probuđeni jednog jutra shvatili smo da autoritet ovdje više ne stanuje. Nestao je poput zvjezde padalice.

Treba li nam danas autoritet? U vremenu relativiziranja svega postojećeg, apsolutno ne. U realnom životu, autoritet je uvjet bez kojega se ne može. Pitanje je uvijek crte između iracionalnog i realnog. Ta crta nije niti pravocrtna, niti debela.

Znam, zanima vas najavljena anatomija, a ne isprazno teoretiziranje. Ne brinite, tu je...
I tako jednog jutra pojaviše se sveznalice. To su ljudi, zapravo nadljudi, posebnog kova, božanske moći. S izrazitom moći uvjeravanja. Nisu to ljudi znanja, emocija ili ideja. Moć je njihova žudnja i smisao. Da bi svoju moć i univerzalnost učinili održivom, za sitniš uzeše ne/važne papiriće i ponosno ušetaše u zajednicu uglednih akademskih građana. To jutro, kao što rekoh, poput zvijezde padalice, nestao je autoritet.


Život bez autoriteta, po mjeri sveznalica, život je koji danas živimo. Moram priznati, većini čak i zabavan. Zašto? Zato što je to neobavezni, bedasti i šareni život sanjara, u kojem svatko sanja svoje snove: barabe čestitost, vojni časnici poljoprivredu, duhovni oci građevinu, poduzetnici dar s neba, sirotinja umijeće preživljavanja, profesori mlade, mladi odlazak...I sve se tako unedogled, k'o u slikovnici o djedu i repi.


Uživam u gledanju reportaža iz animalnog svijeta. Uvijek me ponovno impresionira njihov red i sklad. Osobnim pčelarenjem, upoznao sam temeljito ustroj pčelinje zajednice. Zapanjujuća je harmonija i suživot matice, radilica i trutova. I autoritet razvidan među njima!
Ipak, ozbiljno sam zabrinut, da li smo mi, evolucijski sinovi i kćeri kromanjonaca spremni na takvo što? Mislim na autoritet!

Nipošto, autoritet nam ostaje i dalje najmrža riječ u životu.

utorak, 11. kolovoza 2020.

Endotelna disfunkcija (priča o mojem susjedu)

Susjedova stenoza
Naslov zna prevariti. Neka to ne napravi ovaj, jer ćeš propustiti jednu pitku, životnu priču, s hepiendom. Endotel je unutarnji sloj krvne žile, onaj kojeg krv oplakuje, i koji je krivac za mnoge loše pojave njegovim nositeljima. Prije svega za suženje i začepljenje krvnih žila.
Imam životnu privilegiju navedene pojave gledati uživo i doživljavam ih kao veliki profesionalni izazov. Nositelji takvih pojava su naši dragi susjedi, često nesvjesni događanja na vlastitom endotelu.

Srce je naš najracionalniji i najekonomičniji organ. Kupa se u krvi, ali ju ne troši, nego se hrani preko vlastitog nutritivnog sustava, arterija hranilica. Zovu se i koronare arterije. Da bi ispunjavili svoju zadaću moraju biti prohodne 
(Uočavaš već sada razliku između srca i recimo naših društvenih moćnika? Oni teško odolijevaju čarima "kupanja"!😊)

Evo sada i priče... 
(pogledaj naslovnu sliku i uoči suženu lijevu koronarnu arteriju označenu žutom strelicom!)

Susjed pedesetogodišnjak živio je život većine nas. Liječniku je išao zbog žgaravice, Bože, pa tko ju danas nema? Meni, kako to biva u životu, došao je zbog dijagnoze. Testom opterećenja srca uočeni su nedvojbeni znaci suženja koronarnih arterija. Ultrazvukom srca našao sam znakove uznapredovalog zakrečenja početnog dijela aorte i zalistaka. A na tom, zakrečenom dijelu aorte, započinju koronarne arterije, koje su također bile zahvaćene aterosklerozom. Mozaik je jasno ukazivao na miokardnu ishemiju, anginu pectoris!

Kreće priča o nastavku liječenja u višoj zdravstvenoj ustanovi. Uz dobro obrazloženje, invazivni kardiolozi (njihov pridjev nema veze s njihovom naravi!) su predobra, poslu predana, stvorenja. Susjed je kupio kartu, sjeo na vlak i prepustio im se. Napravljena mu je koronarografija, s kojom se koronarne arterije vide kao na dlanu. Našli su mu potpuno začepljenu desnu koronarnu, a lijeva je već na svom početku imala 95 postotno suženje. Inače, postoje samo dvije kororane arterije, lijeva i desna. Susjed je visio na niti od pet posto.

Ugrađen mu je stent, federasta udlaga, izgleda krvne žile, koja proširi navedeno suženje. Prije polaganja stenta, suženje se proširi napuhavanjem bolonom. S obzirom na lokaciju suženja, srce mu je bilo skoro pola minute bez krvi. Sve dok je balon lomio kalcifikate i širio lijevu koronarnu artetiju.

Znam da se smijete mojoj priči jer je naporna za ljetne vrućine. Ali, ako se jednoga dana nešto slično dogodi tvom susjedu, možda ju pročitaš ponovno neke svježe jesenske večeri. Onda ćeš ju bolje razumjeti, jer svaka priča ima svoje vrijeme. Osim ove, koja je bezvremena.

Pa gdje, na koncu, hepiend? Prije nekoliko dana, susjed se vratio. Zadovoljan je i dobro je. Svjestan je da je dobio novu priliku. 
Na njemu je samo da ju iskoristi.