Slomljeno srce

Srce je metafora. Ali, ovdje metafore nema. Ovo je priča o stvarnom srcu, najjačem mišiću našeg organizma. I muđuovisnosti ljudske duše i srčanog mišića. Kako to ranjena duša može fizički slomiti srce? To je istinita priča, za one koji vjeruju u misterij ljudskog organizma.

____________________________________

Nije ovo istrgnuti članak iz autorove srednjoškolske bilježnice, to vam nebi ponudio, vjerujte mi. Ne, što tu postoji tajna, jednostavno, ne volim razočarati ljude. Ako se pak želite obogatiti vrijednom spoznajom, onda je to ipak priča sa svakoga. 

Mirna je četrdesetšestogodišnja trgovkinja, majka četvoro djece. Uz naporan rad, njen svaki vikend je ispunjen posebnim obvezama. Tada, dolaze djeca studenti i spremna je sve učiniti da se ugodno osjećaju. Čišćenje, spremanje, kuhanje, nakuhavanje. Muž joj uvijek zvonca, ljubav ulazi kroz želudac. To njegovo, joj je motiv i teret, istovremeno.

Tu subotu poslije večere izašla je na terasu zapaliti. I sama malo uživati u sreći.  Nije bila pušač, ali je znala po jednu povući, radi opuštanja. Naime, od predvečerja osjećala se anksioznom, stiskala ju je bol u prsištu, preznojavala se i imala lupanje srca. Baš sam danas preforsirala, mislila je. 

Već poslije petnaestak minuta razmišljanje je nastavila u bolničkom okruženju. Braonile, infuzijske boce, vađenja krvi, kisik, RTG, ehokardiogram...sve kao na filmu. Za sat vremena napravila je i koronoragrafiju. Isključujemo srčani incident, rekao joj je liječnik. Krvne žile su vam dobre. Sljedeće jutro bila je tema konzilija. Dijagnoza je brzo postavljena: kardiomiopatija izazvana stresom, sindrom slomljenog srca, Takotsubo. Uz terapiju brzo se oporavljala, što joj je davalo nadu da će za sljedeći vikend već biti međ' svojima.

Tako glupu dijagnozu objasnio joj je student medicine, za vrijeme praktičnih nastavnih vježbi. Kardiomiopatije su vam skupina bolesti, stanja... zapravo bolesti srčanog mišića, ima tu svega i svačega...Ja vam čitam uglavnom tu dilatativnu, restriktivnu i hipertrofijsku, na njima se pada ili prolazi. Ova vaša je za višu ocjenu. Ali, znam da je nezgodna, slična je infarktu, a nije ... One što ja čitam vam je shit from disease (sranje op.a.). Imali ste sreće, ohrabrio ju je simpatični student. Haloo, i ponekad povucite ručnu, nije ona napravljena bez vraga, i izgubio se.

Na odlasku iz bolnice  dobila je službenu informaciju da je preboljela bolest srčanog mišića, izazvanu prevelikom dozom stresa. I da bi bilo dobro poneki vikend pobjeći od kuće. 

Ulazeći u svoj dom preplavljena emocijama, tražila je odgovor, kako srce može biti slomljeno, i onda oporavljeno?

Može, može. Ali, bolje da odgovor ne nađe. Ušla bi u složenu priču o metaforama s florom i faunom u medicini, vitalnosti srčanog mišića i nevjerojatnoj snazi samooporavka ljudskog organizma.

A i ta spoznaja može biti stresna!

Laž naša svakdanja

Čitajući knjigu Avanture u hipertenziji Steve Juliusa, razvidan je veliki povratak simpatičkom živčanom sustavu, kao najlogičnijem i najsvrsihodnijem liječenju visokog tlaka. Juliusovu ideju pomela je farmaceutska industrija, nekoliko decenija prije, svojim profitabilnijim i skupljim antihipertenzivnim lijekovima. 
Autor se na koncu knjige pita: koliko je dugo potrebno za zatvaranje kruga i vraćanja istini?

Nema čovjeka od duha i pera kojega tema istine nije inspirirala. Znanstvenici, filozofi, proroci, opsjednuti su  traženjem istine. I živote su koji puta žrtvovali, radi nje. U biti svih religija je nuđenje istine: odakle smo, tko smo i kamo idemo? Istina je ljepilo u komunikologiji, u  osvajanju nečijih simpatija ili simpatija ciljnih skupina.

Ipak, istine je malo, one globalne pogotovo. Teško se probija kroz gusto satkanu mrežu obmana i laži koja postaje nova paradigma društvenog ponašanja. Kada bi borci za istinu vidjeli svoje ogoljele i bijedne učenike istine, shvatili bi da su život prorajtali uludo.

Godinu dana pred preranu smrt, intenzivno sam se družio s poznatim slatinskim župnikom. I liječio ga. Bio je produhovljeni intelektualac širokog duha i nijedna žrtva za njega nije mi bila teška. Nekoliko dana pred odlazak mučilo ga je teško disanje i već sam bio umoran od nesuvislih objašnjenja njegove loše medicinske prognoze. Proradi u meni jednom neka drskost, pa okrenem pilu naopako: Župniče zaboga, vi ste svećenik, molite se Bogu za svoju dušu i duše svih nas, molitva je lijek. On me odmjeri i mrtav, hladan kaže: još se nitko nije vratio odozgora i prenio mi poruku kak' je tamo. A župnik je cijelog života propovijedao istinu, upravo o ljepoti života tamo gore. Često se sjetim te slike, koja u meni uvijek pojača poštovanje prema iskrenosti čovjeka, u teškim životnim trenucima.

Gora od globalne laži je međuljudska. Ona je bolna, opterećujuća i razara ljudski duh. Zašto? Mi smo stvarani i genetski programirani kao bića istine, ali smo se od tog' formata vremenom odmakli i postali njegove loše i lažne kopije.

Bjelodano je, lažu svi. Laž je dio nas. Male, savršene, smiješne, strateške, su mi simpatične. Velike, zlonamjerne, povijesne, patološke su tragične, jer obično nose patnju.

Najlicemjerniji lažovi su moralisti, a najskuplji političari.
Uvijek se pitam, kao Julius, koliko ćemo dugo čekati na zatvaranje kruga istine. 
Znam samo da za mnoge laži, jedan život je premalo.

Laž naša svakdanja

Čitajući knjigu Avanture u hipertenziji Steve Juliusa, razvidan je veliki povratak simpatičkom živčanom sustavu, kao najlogičnijem i najsvrsihodnijem liječenju visokog tlaka. Juliusovu ideju pomela je farmaceutska industrija, nekoliko decenija prije, svojim profitabilnijim i skupljim antihipertenzivnim lijekovima. 
Autor se na koncu knjige pita: koliko je dugo potrebno za zatvaranje kruga i vraćanja istini?

Nema čovjeka od duha i pera kojega tema istine nije inspirirala. Znanstvenici, filozofi, proroci, opsjednuti su  traženjem istine. I živote su koji puta žrtvovali, radi nje. U biti svih religija je nuđenje istine: odakle smo, tko smo i kamo idemo? Istina je ljepilo u komunikologiji, u  osvajanju nečijih simpatija ili simpatija ciljnih skupina.

Ipak, istine je malo, one globalne pogotovo. Teško se probija kroz gusto satkanu mrežu obmana i laži koja postaje nova paradigma društvenog ponašanja. Kada bi borci za istinu vidjeli svoje ogoljele i bijedne učenike istine, shvatili bi da su život prorajtali uludo.

Godinu dana pred preranu smrt, intenzivno sam se družio s poznatim slatinskim župnikom. I liječio ga. Bio je produhovljeni intelektualac širokog duha i nijedna žrtva za njega nije mi bila teška. Nekoliko dana pred odlazak mučilo ga je teško disanje i već sam bio umoran od nesuvislih objašnjenja njegove loše medicinske prognoze. Proradi u meni jednom neka drskost, pa okrenem pilu naopako: Župniče zaboga, vi ste svećenik, molite se Bogu za svoju dušu i duše svih nas, molitva je lijek. On me odmjeri i mrtav, hladan kaže: još se nitko nije vratio odozgora i prenio mi poruku kak' je tamo. A župnik je cijelog života propovijedao istinu, upravo o ljepoti života tamo gore. Često se sjetim te slike, koja u meni uvijek pojača poštovanje prema iskrenosti čovjeka, u teškim životnim trenucima.

Gora od globalne laži je međuljudska. Ona je bolna, opterećujuća i razara ljudski duh. Zašto? Mi smo stvarani i genetski programirani kao bića istine, ali smo se od tog' formata vremenom odmakli i postali njegove loše i lažne kopije.

Bjelodano je, lažu svi. Laž je dio nas. Male, savršene, smiješne, strateške, su mi simpatične. Velike, zlonamjerne, povijesne, patološke su tragične, jer obično nose patnju.

Najlicemjerniji lažovi su moralisti, a najskuplji političari.
Uvijek se pitam, kao Julius, koliko ćemo dugo čekati na zatvaranje kruga istine. 
Znam samo da za mnoge laži, jedan život je premalo.

Iznenada srčana smrt

Čest je slučaj nagle, naprasne, neočekivane smrti. I što je još gore, takva smrt se češće događa mlađoj populaciji. U narodu za takvu smrt znaju reći da je to smrt u cipelama, misleći na činjenicu da umrli nije prethodno bolovao. Takva smrt je po pravilu dramatična za okolinu, ali je lagana za umrlog. Kažu, umro je iz punog zdravlja, a u medicini, otišao je bez povijesti bolesti. 

Ipak pažljivijom analizom, često proizlazi da se umrli znao žaliti na bolove u prsnom košu, lupanje srca, umor, opću slabost. Razvidno je k tomu, da su umrli imali jedan, ali obično više rizičnih faktora za bolesti krvnih žila: povišen tlak, pušenje, visok kolesterol …, ali kako se obično događa u stvarnom životu, preko toga se prelazi, jer takve smrti se uvijek događaju drugome. Činjenica je, da više od 5% smrti zbog koronarne bolesti (ateroskleroze krvnih žila srčanog mišića) dolazi iznenada i bilo kakva pomoć, pa i u zdravstvenim ustanovama je zakašnjela.

Poznati su medicinski entiteti krivci za iznenadnu smrt. Kod mlađih obično se radi o hipertrofiji (zadebljanju) srčanog mišića i aneurizmi. Dok se aneurizma teško prepoznaje, hipertrofija se dijagnosticira lagano. Dijagnosticirana bolest može se uspješno liječiti i držati pod kontrolom. Kod starijih, uzrok je najčešće, gore navedena, klinički neprepoznata koronarna bolest, koja ne završava srčanim infarktom što je obično slučaj, nego jednom teškom aritmijom, koju karakterizira kaotičan rad srca i nagli gubitak njegove osnovne pumpne funkcije.

Ima li lijeka iznenadnoj smrti? Kada nastupi, a obično se događa za vrijeme uobičajenih životnih aktivnosti, praktično nema. Podsjetimo se, smrt takve bolesnike zatiče u krevetu, na radnom mjestu, automobilu, sportskim aktivnostima...

Ali, postoji, jedna druga priča. Ona se zove srčano-žilni slijed. Pojava prvog rizičnog žilnog faktora (obično povišeni krvni tlak!) je zapravo prva 

u navedenom nizu. To je početak. Njena duljina je potpuno individualna, od nekoliko mjeseci, do nekoliko decenija. Nastaju kaskadno drugi događaji iz navedenog slijeda: opterećenje lijeve klijetke, proširenje srca, koronarna bolest, srčani infarkt, tomboembolijske komplikacije, poremećaji ritma, srčano zatajivanje i smrt. Svi srčani bolesnici, pa i oni s mogućom iznenadnom smrti, imaju svoje mjesto u navedenom slijedu.

Visoki tlak u Hrvatskoj optimalno je kontroliran u 20% pacijenata, šećerana bolest u manje od 15%, više od 50% bolesnika je nesvjesno visokog kolesterola, puši preko 30% populacije. Psihosocijalnih poremećaja, pretilosti povezane s nepravilnom prehranom i inaktivnosti sve je više, a ozbiljnih i vjerodostojnih preventivnih pregleda sve manje. U navedenom činjeničnom kolopletu i znanstveno utemeljenom srčanom-žilnom slijedu, leži prevencija i terapija iznenadne srčane smrti. 

Nažalost. Drugoga puta nema!

Traži se

Revolucionarno povećanje pasa zadnjih desetak godina označava ozbiljne društvene i obiteljske  promjene. Trebalo mi je vremena shvatiti. Uz mnoge korisne i manje korisne činjenice, tolika pojavnost pasa je pouzdan znak  ljudske usamljenosti.

A onda se pojavilo njegovo veličanstvo pečenjar. Pečenjar je preuzeo primat u odnosu na pse i postaje nezaobilazno sredstvo u liječenju kolektivne psihotraume, moderna psihoterapija usamljenih.

Osim pasa, pečenjara i sporta, jedva da znam sadržaje koji bi ujedinili naciju. I zato neka pečenjara, ma što mislili o njima, dobar su nadomjestak našoj posvemašnjoj samoći i otuđenosti.

Znam za različite pečenjare, ali volim više njihove funkcionalne, nego građevinske podjele. Obični pečenjari su najčešći, od lima ili stare cigle oblijepljene šamotom i s pogonom na motor za brisače rashodovane lade. Ali svejedno, iz njih izlazi ukusna prasetina, koja uz domaću brlju, zavičajac i zdeni pan napravi pristojnu atmosferu. Obiteljska druženja u njima su emotivna i bude brojna sjećanja. 

Pečenjarenje poslovne elite nešto su uštogljenija. Početna meza ipak razbija pokočenost, a dinamičnost se pojačava otvaranjem toplijih tema, često otrcanih i bizarnih, ali za život bitnih, kao što su zemljišni poticaji, EU fondovi, kupovine,  zakupi, prodaje i preprodaje duhana. Ako priče odu na stranu politike, postaje još vruće, ali tada usamljenost postaje prošlo vrijeme. A duša pristojno razgaljena.

Elitni pečenjari su oni s više kubeta, zidani starijom ciglom i s bogatijom ponudom. Tu se uz tople prasiće i reš pečenu janjetinu, znaju naći i brancini iz lokalnog dućana, skupocjena pljuga, i obično najbolje frendice radnih kolegica. Koka i šmrkanje ostavlja se za kraj priče. A priče su im sterilne i dosadne. Sve počima s najnovijim limenim ljubimcima, njihovoj startnosti, volumenima, konjskim snagama, senzorima i svim drugim picabocama, svemu onom što i njihovi ponosni vlasnici uglavnom ne razumiju.  Ali, stvara se dojam iskrenog divljenja i osjećaja uvažavanja.

Bili obični ili elitni, često su (kvazi)alati za terapiju naše usamljenosti. Da li je to najbolja terapija, ne znam. Svatko traži najbolju recepturu. Ja ju pronalazim u traženjima.

Usamljen si, traži se...

1. Traži se. Svako od nas je unikatno i složeno biće: tjelesno, duhovno i socijalno. U tom širokom spektru možeš naći svoju nišu koja će ti dati osobiti životni sadržaj.

2. Traži se na poslu. Posao nije samo egzistencija, svaki posao je mjesto našega ostvarenja. 

3. Traži se u obitelji. Bilo koja ti uloga pripadala, ona je časna i ti si zaglavni kamen.

4. Traži se u zajednici. Hrabro, proaktivno, ponizno i ustrajno. Tvoje ideje i razmišljanja vrijede više od drugih. Usput, društvene mreže nisu zajednica. Mi smo tu samo jeftina roba u biznisu velikih.

5. Traži se u svemiru. On je naš dom. Ne trebaš zato čitati debele knjige, trebaš glavu držati malo povišeno. Vidici će ti biti bolji, a spoznaje jasnije.