Kartu više, molim

Moram priznati, o tajnama raja razmišljam rijetko. Radije živim, stignem razmišljati.
Kao dječak raj sam zamišljao kao veselo dvorište smješteno iza prvog oblačića,  puno razigrane dječice i stabala slasnog voća.
Danas sam evoluirao pa mi je doživljaj raja i pakla nešto drugačiji. Kao posmrtno stanje duše, ne omeđeno ljudima, fizičkim prostorom i vremenom.
Ne zamaram se, ne vidim i vjerujem.

Ali, vidim i znam da se ulaznice za posmrtno stanje duše kupuju na zemlji. Znatiželjan, obišao sam štandove za njihovu prodaju.

Na štandu raja red i disciplina, kako i dolikuje najboljima.
U redu je ipak svakojakih likova.
Ističu se fensi oltarske gimnastičarke, neshvaćeni duhovni bitcoinaši i čudesni obraćenici. Za vratom im pire tajkuni i bogatuni, uvjereni da vješto mešetarenje narodnim dobrima zaslužuje rajsku kartu.
Na kraju reda, pomalo postiđeni, su dostojanstvene i samozatajne glave. I nisu pogriješili štand, ali su pogriješili društvo.

Pred štandom čistilišta nešto drugačija slika. Prije svega, raznoliko mnoštvo vjernika i nevjernika, pogubljenih i razočaranih u nade i očekivanja.
Ne osjećaju se gubitnicima, na čistilište gledaju kao na prostor nove šanse. Ili na novu utakmicu. S novim sucima i pravilima igre.
Svjesni su da su kroz život vozili u orbiti podaljoj od Boga, ali takva vožnja im je bila uvjet opstanka. Vjeruju u njegovu milost jer smatraju se također djecom Božjom.
Mnogi, čekajući kartu, prvi puta su u životu osjetili toplinu ljudske duše, gledali brata čovjeka ravno u oči i u njima vidjeli svoj odsjaj.
Čistilišna atmosfera vremenom postaje sve opuštenija i toplija; nazdravlja se, priča o nogometu i ženskim oblinama.
Neočekivano zajedništvo vraća im vjeru u dobivanje bolje karte.

Pred štandom pakla tajac, nema ljudi.

Moja ovozemaljska spoznaja je vjerojatno subjektivna i nebitna.
Ali činjenica je da svi kupci traže svoj put u društvo koje očekuju.

Daj mi šapu brate vuče

Malo je onih koji nisu čuli za Franju iz Asiza, u Italiji. U mladosti bonvivan i hedonist, nadahnjivao se okolišom i preko njega spoznao Boga. Promijenio život, te započeo novi život utemeljen na istinskom siromaštvu i ljubavi prema prirodi, njenim stvorenjima i čovjeku. 
Spiritualno je promatrao sve oko sebe, ostavivši poznatu odu o bratu suncu, mjesecu i vjetru, te sestrici vodici i zemljici. Još za života stekao je brojne prijatelje i sljedbenike. Danas je globalno uvažavan i poštovan, i prisutniji je nego za života. Živio je u 12.stoljeću, tako da je njegova biografija vjerojatno dijelom prožeta i legendom. Jedna je osobita.

U selu Gubbiju strašni, krvoločni vuk seljacima je napadao janjce. Požale se Franji. On ode u šumu, gdje pozdravi vuka prijateljski: Dođi ovamo, brate vuče! Vuk dođe, a on mu objasni da mu je janje zapravo sestra, ali da ga razumije, jer je gladan i mora preživjeti. Predloži nagodbu, nećeš napadati ovce, a seljaci će ti donositi hranu. Pri tome ukori seljake zbog njihove sebičnosti i ne uviđavnosti. Vuk, u znak prihvaćanja pruži šapu. Bio je to početak novog suživota, sitog vuka i ovaca na broju.

Franjini sljedbenici, franjevci- fratri, su prije osam stotina godina došli u slavenske krajeve širiti novu, do tada nepoznatu ljubav. Svoju misiju gradili su na siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Sagradili su prvi dom u današnjoj Srebrenici, te osnovali povijesnu franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Imaju odlučujuće zasluge u očuvanju vjerskog, kulturnog i narodnog identiteta Bosne, Slavonije i Dalmacije. 
Službena crkva je prepoznala Franjinu karizmu i uvrstila ga u red svetih.

Često se pitam, zašto su današnji vukovi nepripitomljivi? 
Istina je drugačija od očekivane. Oni su i te kako pripitomljivi, ali nema Franje, da pouči i njih i seljake o međusobnom uvažavanju i zajedništvu.

Što muškarci obično ne znaju o ženama?

Poznato je, žena vidi dlaku na muževljevom kaputu sa šest metara udaljenosti. Istovremeno, iz čista mira autom pogodi garažna vrata. Žena fantastično vidi i pod kutom od devedeset, pa i sto osamdeset stupnjeva, muškarac svojim tunelskim vidom ne vidi paštetu u frižideru koju dira vlastitim nosom.
Ili, žena dnevno napravi  dvadeset tisuća riječi, što verbalnih što neverbalnih, a njen suprug, niti trećinu navedenog.
     

Ne brinite zbog toga, sve je to potpuno normalno. Jednaki smo, ali različiti. Nismo niti bolji, niti gori jedni od drugih, ali smo različiti.
Muškarac je evolucijski lovac, uskog vidnog polja, dalekovidan, usredotočen na svoj cilj. Žena je čuvarica gnijezda, širokog kuta gledanja, iznimnih komunikacijskih vještina, temeljita, multitaskična.
      

Centri za sve naše aktivnosti smještene su u mozgu. On je pak premrežen s milijunima neurona, koji u pojedinim dijelovima mozga formiraju centre za određene životne aktivnosti. Centri su različitog smještaja, veličine i jačine aktivnosti.
Tako, ženini centri za komunikaciju su posijani po cijelom mozgu, a polutke mozga su daleko bolje povezane od muških. Žena je, slobodno rečeno,  majstor verbalizma.
Muški centri za komunikaciju su točkastog karaktera, smješteni samo u lijevoj polutki mozga, uskotračni i kritično limitiraju muškaraca u komunikaciji.
Razlika u muškim i ženskim centrima postoji i za brojne druge aktivnosti.
Sve se to poznato i od ranije, s time što danas mnoge od navedenih aktivnosti danas možemo pratiti suvremenom dijagnostikom.

Osim različite strukture mozga, muškarci i žene se razlikuju i po dvije još značajnije odrednice: genima i hormonima.
Muškarca, osim muškog ipsilon kromosoma, zapljuskuje muški spolni hormon testosteron. Oni ga određuju fizički, duhovno i emocionalno. Testosteron je hormon snage, moći i divljine.
Ženu strukturira drugačija genska i hormonalna struktura koja joj daje brojne komparativne prednosti u odnosu na njenoga muškarca.
     

Danas, brojne studije govore o važnosti optimalne hormonalne ravnoteže u prvim tjednima embrionalnog razvoja, za korektnu i kvalitetnu spolnu diferencijaciju.
Tema o hormonima, genima i strukturiranosti mozga je osjetljiva, te se zbog civilazacijske i društvene korektnosti obično zaobilazi. Ali, ako nećemo poznavati sebe i svoje bliske osobe, život nas može odvesti u još veću stranputicu.
     

Lijepo je biti muškarac. Možeš gololeđ šetati ulicama Maroka bez straha od kamenovanja, ne moraš pamtiti gdje si zametnuo svoje papuče i mirno jesti bananu pred građevinskim radnicima.
Ali, divno je biti i žena. Jer češ sa sigurnošću kupovati vlastitu odjeću, s lakoćom prekrižiti nogu preko noge i dati muškarcu pljusku na javnom mjestu. I pri tome uvjeriti publiku kako je to zaslužio.

Muško ženski odnosi i njihova različitost su zanimljiva tema. Ako ništa drugo, barem za bolje razumijevanje.

Moćna surlica

Kako bismo osjetili puninu proljeća, doživljaj zavodničkog daminog parfema ili curenje slina od slasnih delicija? Bez njega teško. Svejedno, okrutni smo. Ružimo ga. Velik je, pa širok, baburast, grbav, šiljast, surlast, tupast…čega se sve nećemo sjetiti.  

U zadnje vrijeme naglašen je njegov društveni (miris novca) i politički značaj (začepi nos i glasaj). Razbi mu nos, naša je forma fine društvene komunikacije. Nos je i najfiniji glazbeni instrument, čija rezonantna kutija proizvodi brojne tonalitete i boje hrkanja, na užas cimera, bračnog supružnika ili slučajnog partnera.

A koliki bi tek prdci blaženog olakšanja ostali neregistrirani da nema njega? Tihomiri zasigurno ne bi postojali. Najintimniji poljupci su oni nosni. I Eskime zagriju. Zahvaljujući njegovoj tamponadi upoznao sam anksioznost. Kako bi danas izgledale naočale bez nosa? Nosevi su pisali povijest... Da su žene dugog nosa uništile Rimsko carstvo poznato je, manje je poznato da je prćasti nos prelijepe Raise Gorbačov razbio željeznu zavjesu.  Ugodni osjećaj kopanja po nosu označava našu vječitu težnju dječaštvu i odrastanju.

Što bi danas znali o svijetu i životu bez mirisa nosa? Ništa. Zato, slijedite svoj nos, poručio je Tesla. I ušao u povijest.

Oni Duh ne priznaju, a vrijednosti nemaju

Dragi moje matičarke i matičari, dragi prijatelji Matice Hrvatske!

Iskreno sam počašćen, što Vam se kao prvi predsjednik obnovljene MH mogu pridružiti u ovoj jubilarnoj godini, dvadesetoj od obnavljanja našega slatinskog Ogranka.

Neću vašu pozornost trošiti na obnoviteljske godine. Sve što smo radili, a radili smo puno i zanosno, negdje je zapisano, nešto od toga i publicirano, nešto će biti objavljeno u nekoj još nenapisanoj monografiji, a nešto će jednostavno ostati u našim dragim sjećanjima.

Zato, u ovom okruglom povijesnom trenutku, kada nas opterećuju novim hipotekama, želim svjedočiti o jednom događaju iz toga vremena. Radi se o koncertu zagrebačke filharmonije, Koncertu mira i nade, kako smo ga nazvali.

Podsjećam, ljeto je predratno, godina 1991. Tjeskoba i strah na svakome koraku, nepovjerenje je sve veće, razum sve tanji, noći sve tamnije…Tek obnovljeni Ogranak prepoznaje znak vremena i idemo najjačim oružjem, kulturom protiv rata. Organizirati ćemo koncert mira, pozvati u goste vrhunske zagrebačke glazbenike, i što je najvažnije, simbolično ga održati u dvije crkve: katoličkoj i pravoslavnoj. Poslati ćemo poruku mira i zajedništva, toga nam najviše treba. I poslali smo ju. Nažalost, kako to obično biva, posjetitelja je bilo prepuno, slušača premalo.

Matica Hrvatska je izrasla je iz svoga hrvatskog naroda na krilima nacionalne renesanse i služila mu u najtežim i prijelomnim povijesnim trenucima. Narod i Matica uvijek su se dobro razumjeli. I onih davnih preporodnih, i '71, i '91, pa i danas.

Nažalost, razumijevanja spram Matice je često manjkalo ili ga uopće nije bilo, od onih od kojih se to najmanje očekuje, narodnih gospodara.

Zašto? Matičine vrijednosti: znanje, kultura, jezik i riječ, stvaralaštvo, domoljublje, tradicija... su plodovi Duha. Oni Duh ne poznaju, a vrijednosti nemaju. U svojoj samodopadnosti i ograničenosti nametnuli su nam okljaštrenu i izrođenu Hrvatsku. Hrvatsku bez duše i smisla, jer takvom Hrvatskom je najlakše vladati i manipulirati.

 
Kada hodočaste Slavonijom i tumače nove vjetrove, što kažu? Ne bojte se nikoga, nitko vam neće uzeti vaše svinjokolje, vaše rakijske kotlove… K'o da mi ne znamo što je rugalica? Uzimate  nam gospodo najvrijednije, našu djecu!

I zato nam je potrebna Matica: jaka, jasna i uspravna. Glasna i motivirajuća. Kao znak vremena. 

Nitko nema pravo na šutnju.

(govor P.Nedić na svečanoj sjednici MH povodom 20. godišnjice obnavljanja Ogranka, 28.lipnja.2011.)