Bivolje oko

Ne vjerujem da ste ikada poželjeli susret s bivolom lice u lice. Jedino, ako poneka romantična dušica od milja tako ne zove svog dragog.

Znam da osim tupaste njuške, balavih nozdrva i retropovijenih rogova, najteže bi vam pao susret s ogromnim razrokim očima, uskih šarenica i izrazito dilatiranih zjenica.  K'o svježe nafiksanih.

Medicina je puna metafora.  Jedna od njih se upravo zove bivolje oko. Nije vam nepoznata.  Metastaze, širenje maligne bolesti iz drugih organa probavnog trakta, pluća, dojki, jajnika, obično imaju izgled bivoljeg oka, pa se tako metaforički i nazivaju. Osim navedenog u opticaju su i drugi nazivi: sekundarizam, meci, metkovine...

Sijelo bivoljeg oka je jetra. Ona je jedan od naprokrvljenijih organa, s dvostukim krvotokom, smočnica organizma i odlična je podloga za odsjedanje i brzi rast malignih stanica. 

Jedno takvo 'zloćudno oko' upravo vidite na slici. Snimljeno je na jetri pedestgodišnje pacijentice, koja se šest godina liječi od karcinoma dojke. 

Metastaza je ubitačna tvorevina, razorna za okruženje. Uništava mehanički, metabolički, psihički i emotivno, dovodeći do iscrpljivanja organizma, bolova i mršavljenja. Sve do terminalne kaheksije i kraja.

Ne zamarajte na metaforama, ma kako ih zvali, nisu ugodne. Nose mnogo bola i nesreće, a govore, da nam je od malih nogu misliti o ranoj zdravstvenoj prevenciji.

Vodite računa o svome tijelu, jedino je to mjesto gdje fizički možete živjeti. Za takvo tijelo, potrebno je zdravlje. Bez zdravlja, budućnost je upitna, znanost slaba, blagostanje beskorisno, a riječ nemoćna.

P.s.

Nesretan sam kad' pišem zloćudne crtice. Radije bih pisao bajke ili dječje slikovnice. Sigurno bih time širio bolju vibru. Ali, u životu je teško pobjeći od vlastite matice i vlastitog komformizma.

Ne kasni

Znam da ćeš mi doći! Izjutra rano.
Uzdiše ustreptala jesen i moje srce,

zbog nestale noći,

ćutim korake tvoje iz daljine.

Tiho sjećanja se bude na jeseni prošle,

kada si obnoć znala dolaziti. Ko noćni tat.

U izbu gdje sam svoj spokoj ti dao.

Uzevši njega ni slutio nisam,

da san moj pretvaraš u javu.

Ne daj da život stane,

jer stara ura kuca sve tiše i tiše,

nemiru mome crne slutnje prijete.

Zrakom se prolama lepet lešinara,

iz daljine.

Kad jednom dođeš ne plači tada, 

jer suza tvoja obrisati neće,

sav jad i bol moj. Radije mi priđi,

tiho i šapni još tiše...

Kasniti neću nikada više.

(Za Jasminku suprugu i majku mojih troje djece,

vojni poligon Slunj, 1987)

2072.

 

Hrvatska grabi naprijed. Upravo je danas, među prvima na svijetu, otvoren prvi centar za produkcija djece, 'najbolji na svijetu'. Plod je to vrhunskih svjetskih znanstvenih dostiguća i domaće stručnosti, odvažnosti i mudrosti. U ovome centru, zapravo 'velikoj umjetnoj maternici', pristizat će netom oplođena jajašca, i na obogaćenim podlogama centra, izrasti će nova generacija hrvatskih mališana.

U sklopu centra su i dva prestižna selekcijska zavoda: jedan za probir i pohranjivanje spermija, drugi jajašaca. Zovu ih u žargonu 'tata' i 'mama'. Njihova diskrecija je apsolutno zagarantirana. Otvaranjem centra odzvonilo je surogat majkama, a majčinstvo i roditeljstvo dobiva ozbiljnu alternativu. Država preuzima veliku odgovornost za rađanje, rast, razvoj, odgajanje i školovanje djece. Ono što se od građanstva očekuje je da budu širokogrudni donatori spolnih stanica i time daju svoj doprinos održavanju vrste.

Uznemireni ste! Možete se lagano relaksirati, šalicom čaja od kamilice. Vijest je to ipak iz 2072. godine?! Budite mirni barem pedeset godina. Ali, ali..., medicinska dinamika je takva, da nikad ne reci nikad...

Nameću se tri bitna pitanja: biotehnologija, pitanja etike i prava i na koncu pitanje odgovornosti za djecu.

Biotehnologija (genetika, biologija, medicina) razvija se svemirskom brzinom i ograničenja se tu ne vide. 1961. godine otkriven je gen, prije dva desetljeća klonirana je prva životinja, već više godina oktriven je 'božji rukopis', kompletna genska struktura čovjeka. Manipulaciji stanicama, pa i genetskom inženjeringu, tako su širom otvorena vrata. Danas je već prisutan, u parcijalnoj formi. Znanstveni i stručni izazovi, i miris novca, znaju biti tako jaki, da svaka moralna zasada postaje nevidljiva.

Etičko-pravna problematika nije tako složena. Razvojem biomedicine poznat je svaki detalj u razvoju spolnih stanica i sparivanju njihovih gena. Bravo, pa to je početak novog života, iskrene čestitke, treba nazdraviti! U centru ih zovu "Živko/Živkica". Eksplozivno će rasti, za dvadesetak dana imati će srce, žile, organe... 

Trenutak sparivanja gena kao početak života, nije više kamen smutnje.  Razbijen je veliki mit o početku, koji je mnoge kroz povijest zamračio i opterećivao. Znanost je pobijedila.

Očekivanje rađanja traži osobitu pozornost i odgovornost. Djeca su ljubopitljiva i radoznala. Zanima ih podrijetlo, braća, sestre, bake i djedovi i stotine drugih pitanja. Ta potreba postaje još jača odrastanjem. To su najteža pitanja na koja u centra za sada nemaju odgovora. 

O tome neka brine društvo, kažu. Oni su nas stvarali, zašto bi se mi smarali.

Slobodan sam, na kraju, parafrazirati starog  filozofa,  više kao somokritiku:

Pazite na svoje riječi.  One postaju djela, djela stvaraju navike, navike karakter, a karakter stvara  sudbinu...

O hrvatskom identitetu

Kako sačuvati identitet? 

Pitanje nacionalne prepoznatljivosti postaje uvjet opstanka, osobito malih naroda. Tome svjedočimo svaki dan. Bez izgrađenog identiteta postajemo besplatna lovina krupnije divljači, koji i ovako čitav svijet doživljava kroz vlastiti probitak, dobitak i užitak.

Pogled unatrag. Svjetski trend ide još dalje. Istražujući podrijetlo, mnogi narodi produbljuju svoju etnogenezu u nezamislive povijesne dubine.  Sve to rezultira sukobom identiteta, pa i ratnog.

Hrvatska. Nije sve idealno, svakom je to jasno. Na djelu je stid od korijena, postajemo stranci u jeziku, kulturi i okruženju svojih roditelja. Sram nas je vlastitog državnog grba i barjaka, bagatelizirajući društvo i državu čiji smo dionici. Nacionalni identitet nije nacionalizam, niti šovinizam. To je narodna i državna legitimacija svakog naroda.

Nemoguća je misija jednog Strossmayera, Teslu, slavonskog težaka, vučedolsku golubicu, hrvatskog branitelja, promovirati u jasan prepoznatljiv hrvatski proizvod po kojem će nas svijet cijeniti i uvažavati.

Od političara to ne očekujemo. Oni su samodopadna bića iz drugog filma, taj problem ne vide i ne razumiju.

Hrvatski nacionalni identitet je poveznica  na naš osobni i obiteljski ili identitet neke manje zajednice. Ne događa se ništa u društvu, što se nije prethodno dogodilo u nama samima.

Nažalost, u povijesnom smislu hrvatski identitet je često slika odbačenog naroda, koji je stjeran glađu, neimaštinom i ratovima, u hodu prema boljem životu, navratio u svoju Domovinu, u tranzitu. Držala ga je vjera u bolji život. Neke je ta vjera zadržala, mnoge  druge otpuhala u nepoznato na daljnje traženje. To je hrvatski identitet traženja ili nečinjenja.

Ipak, ne očajavajmo, tražimo i dalje.

U brojnim našim građanima krije se dovoljno mentalnog bogatstva i razigranosti, pa i pozitivne ludosti, kao polazišta za novo formiranje nacionalnog identiteta. Prije svega kulturnog.

Tu nešto možemo učiti i od Europe. Oni su svoje pijance, popišance, imperijaliste, sirene i duhove pretvorili u nacionalne kulturne marke od kojih pristojno žive.

Treba nekada i kopirati. Nećemo time naškoditi svome identitetu.

Muška posla

Bio je to inspirativan dan u Mošnji. Lijevoj i Desnoj.  Nekada jedno selo, siva eminencija iz seoske birtije ga je podijelila. Lijeva je na lijevoj strani, Desna preko potoka.  Piju istu vodu, vole iste žene, udišu isti zrak, isti im je genotip, ali zadjevicama nikad kraja. Poslije svih svađa i podvala, zadnji prijepor je iskrsnuo oko vječno muškog bizarnog pitanja, čiji je veći?  Pitanje teško, odgovor još teži. Poslije svih natezanja uključili su i znanstvenu zajednicu da donese pravedan sud. Ali istraživanje je unijelo još veće  podjele zbog čudnih rezultata. Desni sedamnaest centimetara,  Lijevi šest i pol, zaključili su znanstvenjaci.

Muškarci s lijeve strane potoka su podivljali, na desnoj samozadovoljstva i cinizma do besvijesti.  Zanijemila je i znanstvena zajednica zbog neobjašnjive, signifikante razlike. 

Na koncu krivac je pronađen, razliku je iznjedrila metodologija. Na lijevoj strani je korišten centimetar, na desnoj intervju. I znanstvenici spasiše obraz.

Seosko lakrdijanje nebi dobro sjelo susjedu iz grada. Bol u maloj zdjelici svoje ishodište je imala u testisu.  Lijevi testis je prožet tumorskom masom koja nije slutila na dobro. Bilo mi je to jasno, čim sam stavio sondu. 

Urolog, u nastavku priče, bio je izravan, to je za odstranjivanje maligno destruiranog testisa, patohistološka dijagnoza će se postavljati naknadno.  Prethodno je pohranio pacijentove spermije u tekući dušik, zlu ne trebalo. 

Sreo sam u životu puno pacijenata sa jednim testisom.  Njihov ponos, život je u trenutku nemilosrdno otpuhao. Živjeli su normalni reproduktivni i spolni život. Uvijek sam to doživljavao kao život  s jednim bubregom ili polipom u jednoj nosnici. Ako se isključi psihička nadogradnja  i činjenica da se to ipak događa drugome.

A zdrav testis je doista vitalno značajan, osjeća to većina muškaraca. Proizvođač je muške spolne stanice spermija i glavnog hormona muškosti, testosterona. Bez tog dvojca bio bih papak, njonjo; a najmanje muškarac, razmišljaju.

I opet uokolo dođosmo vrlo blizu mošnjanske birtije.