Vjerojatno se kroz maglu sjećate zakona o očuvanju energije. To je fizika, iz Einsteinovog vremena. On kaže da se energija u jednom zatvorenom sustavu ne gubi. Ja sam ga zapamtio silom prilika, zbog protoka krvi kroz krvne žile. Potisna energija srca mijenja svoje energetske oblike u krvnim žilama, ali se ne gubi. Na taj način imamo cirkulaciju krvi. Pa to je malo komplicirano!? Znam! Evo jednog lakšeg primjera.
Sunce? Daje nam neograničeni i neiscrpni energetski potencijal. Toplina sunca dovodi do isparavanja sa svih mogućih zemljanih i vodenih površina. Isparena vodena para stvara oblake, oblaci kišom pune planinska jezera, a planinska jezera i rijeke kroz hidroelektrane stvaraju struju. Struja je svemoguća. Prištekamo se i radimo što nam volja. Ne zaboravimo, priča je krenula od vode na površini zemlje. Zapamtite, da se energija vode iz vašeg dvorišta, očuvala i pretvorila u električnu energiju npr. bajkovite vožnje električnim automobilom.
Možda još lakši primjer. Energija ljubavi. Ljubav je nematerijalna. Ali, njena moć pretvaranja u druge oblike energije je nevjerojatna i sveprisutna. U svakom ljudskom pokretu i djelovanju iščitavaju se znaci ljubavne energije. Može li se svijet zamisliti bez ljubavi? Teško!
Dakle, život i svijet bez energije je nemoguć. Energija ljudskog mozga stvorila je tako i nuklearnu energiju. Primarno za ubijanje. Naknadno, navedeni um se sjetio da ona može biti i jeftin izvor svakodnevne energije.
I tako se dogodio 26.travanj 1986. Tog dana, u ukrajinskom Černobilu, u noćnim satima eksplodirao je visokoenergetski nuklearni reaktor i izazvao havariju koja će, pokazat će se kasnije, definitivno promijeniti svijet. Bio je to dan kada je atom postidio čovjeka. Deplasirano je pričati o žrtvama: sto, tisuću, sto tisuća ljudi, svejedno. Licemjerno je licirati životima, jer umire se i danas, a umirat će se sto godina ispred nas. Zbog Černobila, naravno.
Dio patnje i stradanja prikazao nam je nedavni HBO-ov miniserijal Chernobyl.
Nebitni su krivci, vjerojatno se radi o kombinaciji tehnološke i ljudske pogreške. Možda je važnije da je razotkriven jedan inertni, bezosjećajni i beskrupulozni društveno-politički sustav.
I još važnije, da su u takvim sustavima postojali ljudi koji su spremno umirali za istinu i buduće naraštaje. Takav je bio nuklearni znanstvenik V. Legasov koji je svijetu rekao istinu o nesreći. Vlast ju je planirala zataškati. Ali i desetine radnika elektrane, vatrogasaca i rudara koji su dali svoje živote za navedene ideale.
Vijest o oblacima radioktivne prašine koja je nadsvodila veći dio Europe, saznao sam, dok sam se sunčao na balkonu svojega stančića. Radio Zagreb je iznenada objavio vijest o nuklearnoj katastrofi od prije tri dana i pozvao građane da zaborave prvomajske izlete i da ne konzumiraju proljetne salate, jer su radioaktivne. Nije spomenuto ni mjesto, ni državu odakle se nuklearna prašina isijavala. Po kuloarima se pričalo da se radi vjerojatno o SSSR-u. Bio je to šok, nešto nevjerojatno i nepoznato.
Danas, sva područja trideset kilometara od Černobila su evakuirana. Iseljeno je preko tristo tisuća ljudi. Kažu da se pojavljuje nova flora i bizarne životinje. Vjerujem, kao dio fantazije. Počinje se razvijati i radioktivni turizam, za avanturiste.
Pet godina poslije Černobila raspao se SSSR. Mnogi kažu da su ga istopili radioaktivni oblaci nesretne elektrane. Deset godina poslije havarije, kritična masa o opasnosti nuklearne energije, već je tolika da su Njemačka i Japan, donijeli odluke o zatvaranju svojih nuklearanih postrojenja.
Svijet i ovako može bezbrižno živjeti od solarne i zelene energije. Treba se samo držati starog zakona o očuvanju energije i biti manje pohlepan. I jači u spoznaji da zadnji kovčeg nema džepove.
Dio patnje i stradanja prikazao nam je nedavni HBO-ov miniserijal Chernobyl.
Nebitni su krivci, vjerojatno se radi o kombinaciji tehnološke i ljudske pogreške. Možda je važnije da je razotkriven jedan inertni, bezosjećajni i beskrupulozni društveno-politički sustav.
I još važnije, da su u takvim sustavima postojali ljudi koji su spremno umirali za istinu i buduće naraštaje. Takav je bio nuklearni znanstvenik V. Legasov koji je svijetu rekao istinu o nesreći. Vlast ju je planirala zataškati. Ali i desetine radnika elektrane, vatrogasaca i rudara koji su dali svoje živote za navedene ideale.
Vijest o oblacima radioktivne prašine koja je nadsvodila veći dio Europe, saznao sam, dok sam se sunčao na balkonu svojega stančića. Radio Zagreb je iznenada objavio vijest o nuklearnoj katastrofi od prije tri dana i pozvao građane da zaborave prvomajske izlete i da ne konzumiraju proljetne salate, jer su radioaktivne. Nije spomenuto ni mjesto, ni državu odakle se nuklearna prašina isijavala. Po kuloarima se pričalo da se radi vjerojatno o SSSR-u. Bio je to šok, nešto nevjerojatno i nepoznato.
Danas, sva područja trideset kilometara od Černobila su evakuirana. Iseljeno je preko tristo tisuća ljudi. Kažu da se pojavljuje nova flora i bizarne životinje. Vjerujem, kao dio fantazije. Počinje se razvijati i radioktivni turizam, za avanturiste.
Pet godina poslije Černobila raspao se SSSR. Mnogi kažu da su ga istopili radioaktivni oblaci nesretne elektrane. Deset godina poslije havarije, kritična masa o opasnosti nuklearne energije, već je tolika da su Njemačka i Japan, donijeli odluke o zatvaranju svojih nuklearanih postrojenja.
Svijet i ovako može bezbrižno živjeti od solarne i zelene energije. Treba se samo držati starog zakona o očuvanju energije i biti manje pohlepan. I jači u spoznaji da zadnji kovčeg nema džepove.
Nema komentara:
Objavi komentar