PTSPーmetafora kolapsa zdravstva

Budimo malo iskreni i pošteni, jer tema je krajnje ozbiljna. Nezadovoljstvo zdravstvom kulja sa svih strana. Od pacijenta, zdravstvenih djelatnika, pa do države. Prvi dvojac osjeća se tijesno u vlastitoj koži, pa je bijes potpuno razumljiv.  Posljednji koriste onu famoznu, da država daje u okviru svojih mogućnosti, čime derogira samu sebe i sve silne zakone, prava i koeficijente kojima je sve darivala šakom i kapom, kada joj je trebalo povjerenje građana. 

            Obični građanin i pacijent teško shvaća zdravstvenu potrošnju. On na sustav zdravstva gleda prema onima najbližim- obiteljskim liječnicima, s kojima su uglavnom nezadovoljni. Usudim se reći bez valjanog razloga, ako izuzmemo razmišljanje da obiteljski služe sa ispunjavanje nerealnih želja koje su miljama daleko od smjernica kojih se moraju držati. Inače, veliki brat tuče po prstima. A ta skupina kolega je sada na razini izumiranja ili "bijeloglavih supova" kako voli reći jedna kolegica. Dobro je znati i za primanja vaših obiteljskih(?), širi se fama, a misteriji nisu dobri. Vjerovali ili ne, ispod su milostinje lokalnih crkvenih zajednica. Ne treba za taj izračun  biti posebno nadaren matematičar. 

Pacijent se brani još uvijek lagodno. Uplaćivao sam cijeli život, plaćam dopunsko (osim milijuna koji su oslobođeni!), idem doktoru svakih pet godina, ne jedem iza dva, hodam sat vremena dnevno, popušim samo jednu uz kavu, pa što tražite više od mene (!?)

Glavni potrošači su uglavnom poznati. Neracionalan zdravstveni sustav, nerealna i nepokrivena prava i dinamika. K tomu, zdravstvo je svake godine 15% skuplje. Tu su lijekovi, materijali za ugradnju, posebno skupi lijekovi, pa i plaće djelatnika.

Osobno, teško prelazim preko jedne potrošnje, jer je nelogična i amoralna. Sjećate se, postojalo je vrijeme... dobiti dijagnozu PTSP-a je dobitak na lotu. Kojim kvazibraniteljima ju dati odlučivale su glavešina. Sve je to izrealizirano preko zdravstvenog sustava. Liječnici tu nisu položili ispit, normalno da to prvo pomislite. I nisu! Strah, ucjena i jak državni stisak, jednostavno učinili su svoje. Danas ti PTSP-ovci, kada biologija čini svoje, a dijagnoza postaje teret, preko istog sustava (čitaj zdravstenih novaca!) tu dijagnozu bi najradije izbrisali. Poznata vam je to priča o lažnim braniteljima.

Zdravstveni radnici su umorni. Izmoždio ih je rat, nepravda, prekovremeni sati, disfunkcionalni sustav, nekompetentne uprave, pandemija. Nosili su sustav na svojim leđima i dobivali pljesak na otvorenoj sceni. Od pljeska se ne živi, a posljedične rane i traume čine svoje. Sada ih trese PTSP, ne lažni- nego pravi. Žele da se njihov glas čuje, žele minimum poštovanja i uvažavanja.

Zdravstvo je test vjerodostojnosti države i poštovanja vlastitih građana. Tu vjerodostojnost nestrpljivo čekaju: pacijenti i zdravstveni djelatnici. S palčevima prema gore.

Crtica o porezu...

Najprije sam se počeo štipati, pa šamarati, onda pojačavati...dok nisam došao do skoro obostranih boksačkih samokrošeja. Obrazi su mi se dobrano zacrvenjeli i utrnuli. Prebrojao sam u njima svaku mišićnu, živčanu, pa i  moždanu stanicu.

Nije mi to bilo dosta, isprobao sam stoj na lijevoj, onda na desnoj nozi. Prolazi!

Zatim, skok do ogledala. Buljim u simetrično lice i pravilne nazolabijalne brazde. Gledam pomalo umorne,  ali još uvijek lijepe i izokorične zjenice. Jasno prepoznajem samo životne godove na licu.

Čitav ovaj blesavi ritual započeo je prilično bizarno, jednim telefonskim pozivom...
一Doktore, jesam li vas dobio?
一Glavom i bradom, kažem.
一Čujem da si dobio teški moždani udar!

一Nisam za to čuo. Radim. Otkud vam to?

一Pa svi, svi o tome pričaju.

一Onda dobro, hvala na informaciji, zahvalim svojem izvoru.

Prije nego sam se dao na navedene motoričke aktivnosti, prožimala me zahvalnost zbog činjenice da me anđeli čuvari još uvijek nisu napustili.

Ipak, zgoda od prije desetak godina bila mi je simpatičnija.

Primim prespojeni poziv, a ono s druge strane zdvojna, anksiozna pacijentica u istraživačkoj akciji.

一Jooj doktore, pa vi ste još živi!?

一Pa naravno, živ sam! Živit se mora...

一Meni je Dr.R. rekao da ste umrli, prije šest mjeseci. Samo provjeravam.

一Živ sam i zdrav. I pozdravite mi kolegu. Dobar mu je smisao za humor...

__________________________________________

Tik do smrti

Uvijek su me inspirirali nagli zalasci sunca. Osobito nad morskom pučinom. To "propadanje" sunca, suton i povečerje, sve u pet minuta, ne može te ostaviti ravnodušnim. Nevjerojatni žal za suncem, baš kada je najljepše! Ali, ...ne vidim tu ambisa, nego samo jasne kosmičke zakone.

Sve je to ipak, samo igra života u svemiru, u kratkom činu. Bez tih pet minuta nikada nebi spoznali novo nezaboravno jutarnje buđenje, sa velikim nasmijanim suncem u glavnoj ulozi... 

_________________________________________

U tom trenutku prisjetih se zanimljive knjige o japansko-kineskom suživotu poslije II svjetskog rata. Manje zbog suživota, više zbog jednog zanimljivog dijaloga, neka dva lika.

一U redu frajeru. Ali znaš, na uspjeh se plaća porez!

一Molim?

一Ako si uspješan, moraš platiti svima kojima je gore neg' tebi. S druge strane, ako ti ide loše, život te natjera platiti porez na neuspjeh. Svi nešto plaćaju. 

Priča o porezu, jamačno, niti je jednostavna, niti jednostrana. Puno je složenija  od porezne osnovice i poreznog postotka. Možeš glumiti neznanje i igrati skrivača, ali ne brini, porezi će stići na vrijeme. 

Zajedno sa svojom složenom poreznom kamatom.

Vrata 32

Pogledaj vrata 32. To je njihova širina u centimetrima.

Nije to nikakav novi građevinski trend i ne bojte se da će vas baciti u nove građevinske troškove.

Zato nastavi čitati bez grča u želucu.

Muči te percepcija? Jedna od njih je i ona o mračnom srednjem vijeku. Premda, sve što je tada napravljeno predmet je današnjeg divljenja. Danas se ništa ne gradi, tako da ćemo svoje potomke lišiti tog' "užasa" divljenja. 

Tako, Portugalci su u 12.stoljeću izgradili samostanski kompleks Alcobaça, primarno kao vječno počivalište svojih kraljeva, danas na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Nije mi namjera hvaliti ih, nisu mi simpatični, ali vas dobronamjeno upućujem da malo prosurfate i da se barem nakratko virtualno naklonite ondašnjoj ljudskoj umnosti i genijalnosti.

Ogromnim kompleksom upravljali su redovnici cisterciti. Vodilo ih je jednostavno geslo radi i moli. Uz praktično uređen prostor redovničkog života, zapazio sam uska vratašca smještena u prostoru kuhinje i blagovaonice (porto "Pega-Gordo").

Sa svrhom!

Jednom mjesečno redovnici su imali ritualno pobočno prolaženje kroz vratašca.

Onima, koji to nisu uspjeli, poglavar samostana je određivao strogi post o kruhu i vodi, sve dok se nisu dovoljno stanjili za lagano prolaženje.

Cisterciti su, uz navedeno, njegovali kulturu sklada i ljepote, svoju inačicu zdravog duha u zdravome tijelu. Vjerovali su da se duh osjeća bolje u pristojnom tijelu, nego u velikim mješinama.

Tek više stoljeća poslije, aktualna medicina je prihvatila mjerenje obujma struka, kao hvalevrijednu baštinu medicine. Istina, odbacila je pri tome duhovnost i ograničila se na suhoparne centimetre. Od kojih i ovako svatko bježi k'o vrag od tamjana.

A što s vratima 32? Kada bi danas uskrsnula na zidovima bolnica, samostana ili političkih  odaja, izazvala bi urnebesnu humoresku. Zbog grebanja i cviljenja nesretnih prolaznika. 

Uz neizostavan podsmijeh i klicanje svjetine. O kruhu i vodi nitko nebi nit' pisnuo. 

Mračni srednji vijek, doista!🙃

Koljeno, II

Poslije dobar dar već sam dobio nazuvke za cipele. Za one starije, to su jednokratne medicinske kaljače koje ne dopuštaju bakterijama s mojih cipela šetnju bolničkim prostorom. Za medicinare, to je prva lekcija iz intrahospitalne bakterijske prevencije. 

Do operacije je još sat vremena. A još puno toga je za napraviti. Brijanje koljena, tuširanje dezinficijensom, oblačenje sterilnog donjeg veša, otvaranje venskog puta braunilom, infuzija, davanje cefalosporina (antibiok op.a.). Sve je to lagano kada imate odličan suport još bolje medicinske sestre. To su ti trenuci, kada u svoj punini, shvatite svrhovitost tih dragih bića. 

Ali...u taj sat vremena je još pregled anesteziologa i prijeoperativni susret s ortopedom. 

Još priseban, mislim, sve se može kad se hoće.

Anesteziologinja je doktorica zrelih godina, vjerojatno u radu iz mirovine. Ohrabrila me. Kolega to vam je zahvat u lokalnoj  anesteziji i neće vas boljeti. Ipak, za svaki slučaj dobit ćete dva fentanila i dormicum (opijatski analgetik i jak sedativ, op.a). 

Nego vidim da ste bradikardni, imate li problema sa srcem? Uzimate li kakve lijekove? Nikakvih problema nemam, lijekove ne uzimam. Bradikardija je dio mene, to sam ja, kažem joj. 

Ortoped je simpa doktor, s jakom osobnošću, sportski strukturiran, u pedesetim. Upoznao sam ga desetak dana ranije, tijekom prvog pregleda. Osvojio me igrajući se svojim faksimilom s imenom i prezimenom i onim uobičajenim "spec.ortopedije".

ーVidite kolega, puno je ovakvih ortopedskih faksimila, ali sadržaji su im jako različiti. 

ーSvjesni ste toga? ーbildao je svoj ego. 

ーNaravno. 

A onda nastavio...

ーNego, radite li svaki dan higijenu koljena (to je ono kada natežeš stopalo rukom, sve dok petom ne dodirneš stražnjicu). Ustao je i lagano mi uspješno demonstrirao vježbicu. 

 ーBože, zadnji put prije pet godina, prisjetih se.

Razgovor bi o tom natezanju vjerojatno još potrajao, da nije otvorio temu mama i debele djece (zanimljivo, u vremenu kada se važe svaka riječ, tate nije spominjao).  Nije mi naravno smetalo, doživljavao sam to kao uobičajeni muški razgovor.

ーDođu mi mame sa sinovima s dvadeset kila viška. Napravi mi od njih čvrstinu Luke Modrića, traže!

ーJa bih vam najradije poslao Upravu za zaštitu dječjih prava. Kažem im i završim razgovor. Da, i okanite se Modrića. On je koljena jačao na Velebitu, a vaši su na pizzama.

Dok sam prebirao misli o svom ordopedu već sam bio na operacijskom stolu. Sjećam se zadnje poštapalice.

ーOnda kolega, lijeva ili desna?

ーDobar test!ーkažem mu. Još uvijek sam budan.

Onda sam potonuo. Spavao sam san pravednika.

...................................

Budio sam se težak i mamuran. Mislio sam da je to sve trajalo petnaestak minuta, ali ipak je trajalo dulje, rekla mi je anesteziologinja. Shvatio sam, da osim lokalne anestezije koljena, ipak je tu posrijedi bila i lokalna anestezija mozga.

Puno buđenje imao sam u bolesničkoj sobi. Došao je i ortoped i sestra, veseli i nasmijani. 

ーOdlično, sve smo riješili. Sve je zaglađeno. Spremni ste za Mount Everest.

ーJa sam ipak bio spreman samo za svoju ordinaciju.

Na jednoj štaci, osamnaest sati poslije operacije. I poslije pet sati boravka u bolnici.

Postoje dani kada čovjek u životu donosi potpuno neshvatljive odluke. I to je prirodno pred misterioznim oltarom koljena.

Koljeno, I

Ono je prostor tišine, skrušenosti i nade. Ono je moje obiteljsko svetohranište...

Večer je. Razgovaram s njim. Ne zamaram se trivijalnostima; tipa koliko si dobrih ili loših koraka u životu napravilo, to je u ovome trenutku nebitnost i prazna moralka.

Kumim ga zbog boli što mi pravi. I izdaje. A do jučer smo bili odlični kamaradi. U svojoj ljutnji pipam ga i razotkrivam, kao da u zjenicama imam instaliran magnet. Najprije medijalni kolateralac (op.a.medijalni ligament koljena), njegova hvatišta na glavi bedrenjače i golenjače, meniskus cijelim obujmom, tetivu kvadricepsa, ukrućenost čašice, pa i famozni prednji križni...

Načitan sam pacijent. Nosim nevjerojatni dojam da o meniskusu znam sve; od embriogeneze do ateroskleroze. Vjerujem u očuvanost rubnog obruba meniska, jer ga hrane moje žile hranilice, za koje mislim da su zdrave. Polomljeni dijelovi su u zglobu, na košti sinovijalne tekućine (multifunkconalna zglobna tekućina, op.a.). Ona je krivac za sve. To je moja istina, fikcija i opsesija. Pravu istinu, sutra će mi ipak priopćiti ortoped.

Bit će dobro, ako sve završi na operativnoj atroskopiji! Ipak, muči me moguća slojevitost i iznenađenja. Ona postaju skoro pa pravilo. Bojim se zapravo TEP-a (totalna endoproteza koljena, op.a)! 

Analiziram sve svoje padove, udarce, rotacije, torzije, istegnuća. Ah, ah...to nije analiza, to je zabluda i izluzija. Bilo ih je na tisuće. Nema tu analize.

Trebam malo optimizma. Pred oltarom koljena - šutnja.

Pada mi na pamet moj neznanac, kenijac Lion. U borbi prijestolja zadobio je teško oštećenje koljena, desnog. Vrlo teška povreda. Unervozen, vukao se na prednjoj lijevoj kenijskim savanama i šikanama. Sve do prve baobabe (savansko drvo, op.a.), misleći da će ga spasiti od nesnošljivih vrućina. Brzo je shvatio da su mu to zadnji koraci, mobilnost je izgubljena. Klonuo je. Ispao je iz reproduktivnog, ali važnije, hranidbenog lanca, zauvijek. 

Mučilo ga je..., od stotinu opcija izaberem najgoru. Da sam na vrijeme podvio rep, danas bih bio dio sretnog lavovoskog čopora mušketira i neženja, sit i napit. Tvrdoglavost me skupo koštala. 

Podnosio je nevjerojatnu žeđ. I glad. Naposljetku, nijemo je ispružio glavu na savanski travnjak i zatvorio oči. Griva mu se sljubila s polusprženom travom. Nervirale su ga te dosadne muhe i piskavi cvrkuti predatorskih ptičica. Rep mu je dobrano otežao, teško se branio.

Borba Liona dala mi je novu snagu. Shvatio sam nevjerojatnu vrijednost evolucije, jedna evolucijska stepenica više, nevjerojatno bogatstvo.

Ne smijem misliti koješta. Sreća je nešto što dolazi u različitim oblicima i teško ju je odmah prepoznati.

Neću biti ostavljen, nepokretan i plijen predatora. Niti gladan i žedan. Što mi treba više!?

Obuzela me je nepojmljiva i iskrena radost. Jedva čekam sutrašnji dan...