Ispijanje čaja je mitski i povjesni ritual. Uživa se u njemu od kad je svijeta i vijeka, a mnoge povjesne dinastije dale su mu pečat u dnevnim dvorskim ceremonijalima.
Tom svijetu ne pripadam, ali sam ljubitelj čaja i ponosan sam na svoje višegodišnje čajno iskustvo. Biram iz kućne čajoteke najdraže; gledam, njuškam, doziram, kombiniram i slušam svoj organizam. Njegov glas je u konačnici najvažniji.
Čaj obično doživljavam kao uzbudljivo putovanje. S njime sam obišao dosta svijeta, upoznao se s klimama i mikroklimama, reljefima, tlima, sjenama i sunčanim stranama. Upoznao narode, plemena ljude i običaje. Ponirao u ljudske duše i tražio odgovor na pitanje, zašto je njegovim beračima teško zaraditi jedan dolar? On je put u svijet medicine, kao njena inicijacija. Njegova održivost je pouzdan dokaz vrijednosti koju ima.
Jedan od mojih favorita je čaj od kantariona. Sam ga ubirem, sušim, meljem i pakiram. Nije me osvojio mirisom, nego točkastim pravilnim nakupinama na obodima žutih latica i vršnih listića. Te nakupine su aktivne tvari kantariona. Vizualna sam osoba, te te sitne depoe doživljavam kao vidljivu dodatnu vrijednost.
Čaj i ritual ispijanja danas predstavlja stanje duha i tijela. On je svojevrsni vodeni žig svakog pojedinca, koji njime postaje unikatno, samosvojno biće. Svaki čaj je neponovljiv. Zato postoji potreba zadnjeg ukrcavanja u svijet čaja i odbacivanja starog čovjeka. Ipak, treba biti pošten i priznati, takvo manipuliranje čajom predstavlja ozbiljno ruganje iskrenim čajoljupcima.
Jooj, samo da ne ureknem! Valjda moja današnja čajanka neće loše završiti.
Nema komentara:
Objavi komentar