Kratka priča o ocu i sinu

Često sam u poziciji vagati svaku ljudsku riječ i lučiti odakle je, iz mozga ili srca? Mozak i srce su životno povezani, izrazito kompatibilni organi. Mozak daje misao, srce energiju. Misao bez energije ne postoji, a energija bez misli je mrtva. Naravno, govoriti mogu oboje na zajednički govorni organ, usta.

Mozak kod slabosti srca ozbiljno trpi, čak do ne prepoznatljivosti. Imao sam pacijenta s teškim suženjem aortnog ušća. To je stanje gdje ishrana organizma visi, umjesto na pet, na jednom kvadratnom centimetru krvne žile. Razvija se srčana moždana disfunkcija, koju prepoznajemo kao smetenost. U ne obaveznom uvodnom razgovoru s dotičnim, doživio sam njegovo iznenadno otvaranje što me odvelo u vode koje nisam očekivao.

Ja, analogni ćaća, stvarno ću otići u Irsku, i vratiti kući svog izgubljenog digitalnog sina. Nisam ga vidio dvije godine, raspadam se po šavovima. Teško živi, pomažem mu koliko mogu, sobu i toalet dijeli s dva Pakistanca i Angolcem. Nema prijatelja, nema ženu, nema kučeta, ni mačeta. On to ne zaslužuje. Bez obzira na njegovu naivnost i autizam, sve ću napraviti i vratiti ga doma. Bit će mu bolje u bajbokani Lepoglave, nego na tom maglovitom i odvratnom otoku.

To će biti moja zadnja životna misija. Svjestan sam svojih bolesti, ali dočepat ću se na bilo koji način te usrane kovid putovnice i otići po njega. Informatičar je, za njega ima posla u Hrvatskoj, neće biti kruha gladan. Grana mu neći biti adresa, imam kuću, stan, vikendicu na moru, nek' si bira. 

Znam, što će mi reći moj digitalni frik: dosta mi je hrvatskog dreka i ostavi me na miru. Imam i ja svoje: Neću te ostaviti! Ako svi pobjegnemo, tko će o(p)stati? Vraćaj se i okani se svojih prepečenaca!  Gadiš mi se! Ne znam što bih pametnije u ovome trenutku mogao napraviti.

Završio je...
Odnos oca i sina jedna je od najsloženijih zagonetki u odrastanju i sazrijevanju obojice. Ti odnosi često nadilaze sadržajnost dobrog krimića. Prijelomnica se pojavljuje u adolescenciji. Na emotivnoj, hormonalnoj i intelektualnoj razini i početku stvaranja vlastitog identiteta. To je početak odvajanja od matice i iskustvo prvog životnog rukavca u životu juniora. Kolika će biti njegova dužina, širina, brzina i kako će jako meandrirati, nepoznato je. Ali, taj rukavac će se kadtad vratiti. I mirno će teći svojom maticom, do pojave novih rukavaca. Ovoga puta s ponešto izmjenjenim ulogama i s novim akterima Novim ocem i sinom. To je čista znanost, hidrodinamika, ali i realni život. 

A ja i dalje razmišljam...
O uznapredovalosti srčane bolesti svojeg simpatičnog i teško bolesnog pacijenta. 
I ishodištu njegove dirljive priče.