Moj kolega gastroenterolog uvijek je bio jasan: govno je moj kruh. Ostvarilo me, prehranilo obitelj i iškolovalo djecu. Iz poštovanja prema govancetu uvijek je imao njegovu umjetničku sliku na zidu radne sobe. I nije ga se stidio.
Ja nemam tako izražajan profesionalni supstrat, ali kukanje je također jedan od njih. Još davno, kada sam završio subspecilizaciju iz kardiologije, rekao sam si, još specijalizacija iz kardiološke psihijatrije i onda si Petre kompletan. Nisam ju završio jer ne postoji, ali dajem prijedlog za misliti nadolazećim generacijama. Bez obzira na papire, umišljam si da o kukanju ponešto znam.
Kukanje je bijeg u jedan neracionalni, nepostojeći svijet i jedna od najružnijih ljudskih ovisnosti, primjerice kao čmarenje ili šmrkanje trave. Razotkriva svu bijedu našeg karaktera, prije svega nespremnost gledanja životu u oči.
Znanstveno je dokazano da kukanje proizvodi mnoge negativne cerebralne neurotransmitere koji dovode do strukturne i funkcionalne moždane disfunkcije. Dokazano je da kukanje gasi živčane stanice zadužene za rješavanje problema. Naprotiv, osobe koje svjesno poteškoće pretvaraju u prigode, aktiviraju pozitivni proces u živčanim strukturama. Mozak se modificira prema načinu na koji ga koristimo i na koji ga 'hranimo'. To mijenjanje mozga zove se neuroplastičnost. Najbolje to oslikava narodna mudrost 'da mi je ova pamet i one godine'.
Kukanje nije samo dio narodnog kolorita. Mnogi kukači, našli su baš u njemu smisao svojega života, a neki bogme i unosan izvor vlastite egzistencije.
❗Ipak, hoćete li zdrav mozak, kao najbolji alat za rješavanje problema, onda kukanje kao dokazano škodljivo, s ponosom odbacite!
Nema komentara:
Objavi komentar