Od čega je umrla Mona Lisa?

Siguran sam da će mnogi proturječiti; nije umrla, ona živi!  

U Louvru je, pomalo osmuđena iza blindirane staklene zavjese, dovodi do svakodnevnog ushićenja tisuće posjetitelja i obožavatelja. Jedna je od rijetkih Leonardovih ostavština u kojem je ljepota i toplina ljudskog lika, izdominirala pozadinski krajobraz. Brojni povjesničari umjetnosti i likovni kritičari dive se ovom božanskom Da Vincievom dijelu. Osim čarobnog Mona Lisinog osmijeha, uočavaju sjaj i vlažnost njenih očiju, te nevjerojatnu uvjerljivost trepavica. Ne daju baš suvisla razmišljanja zbog nedostatka obrva (iz današnjice, što je žena bez uređenih obrva?).  Uočavaju i manju masnu naslagu uz medijalni rub lijeve vjeđe. Sličan depozit vide i na rukama. To su ksantelazme i ksantomi, poznati objektivni pokazatelji obiteljske hiperkolesterolemije.

Tko je Mona Lisa, pravim imenom Lisa Gherardini?  Treća je žena bogatog firentinskog trgovca, živjela je u petnaestom stoljeću, lijepa i nesretna, navode ondašnji kroničari. Da bi je ohrabrio, muž je zamolio već tada slavnog Leonarda da naslika njen portret. Ovaj je slikanje tridesetogodišnje žene razvlačio kroz tri godine, koristeći tehniku ulja na drvetu. Nema podataka da li je portret konačio i jednu noć u muževljevoj sobi.

S obzirom na preranu smrt, te ksantome i ksantelazme, mnogi liječnici danas su mišljenja da je Lisa umrla od familijarne hiperkolesterolemije.  Nju karakterizira visoka razina lošeg LDL kolesterola u krvi. Nastaje zbog mutacije gena na receptorima za LDL, zbog čega se navedena molekula ne može utilizirati, što dovodi do porasta njene razine u krvi i odlaganja na neprikladnim mjestima uključujući i endotel krvnih žila, pa i kožu. Familijarna hiperkolesterolemija povećava pobol i smrtnost od krvožilnih bolesti u mladih ljudi, za više od dvadeset puta i vrlo je opasan, prikriveni rizični čimbenik. Poseban je entitet i nema veze sa uobičajenom hiperkolesterolemijom, koja nije obiteljskog i genetskog karaktera.

Danas u Hrvatskoj je deset do petnaest tisuća ovakvih potencijalnih bolesnika, kandidata za prerano umiranje, iz "punog zdravlja".  Bolest se vrlo lagano dijagnosticira, ne može se izliječiti, ali može se sigurno i uspješno držati pod kontrolom i na taj način bitno smanjiti rizik od prerane smrti.

Želio bih Mona Lisin čarobni osmijeh prenijeti u živote onih, koji  bezbrižno žive u svom neznanju, s tihim ubojicom koji će ih jednog dana doći glave. Familijarnoj hiperkolesterolemiji!