Kako zaustaviti diktatora?

Prvi put u Rusiji sam bio kao student. Divio sam se veličini i raskoši Crvenog trga, Kremlju, pozlaćenoj katedrali sv.Vasilija i bogatoj ruskoj povijesti. U program putovanja bio je uključen i obilazak balzamiranog Lenjina. Stisnuo sam zube i napravio krug oko odra najvećeg Rusa u povijesti, kako je tumačio vodič. Pamtim brojne parade s trga, koje su veličale ruski svemirski program i Jurija Gagarina. Drugi puta sam bio u Kalinjingradu prije tri godine, osjećao sam se kao u svakom drugom europskom gradu, sretan što je Rusija postala dio uljuđenog svijeta.

Cijeli život u sebi nosim potajnu želju, jednom kada budem imao dovoljno vremena, putovati sibirskom željeznicom, osjetiti tih desetak vremenskih zona ogromne države, upoznati njene klimatske mijene, kulturu i tople ljude, i na koncu iz Vladivostoka vidjeti Tihi ocean. Sada  je ta želja umrla.

Danas svjedočimo, brutalnom stradavanju jedan čestitog, mirotvornog i herojskog naroda. Ukrajinskog. Samo zato,  što je želio birati svoj životni put, svoje društvo i slijediti svoje snove.  Zbog tog 'grijeha',  plaća preskupu cijenu.

Autor tog' ukrajinskog, ali i europskog straha i užasa je diktator Putin. U dvadeset godina apsolutne vladavine izgradio je moćnu vojnu mašineriju koju je, osim ukrajinskog, rasporedio na više svjetskih ratišta. Ona je njegova lutka na koncu, s kojom se poigrava iz sigurnosti svojih bunkera. Šiklja otrovnu i huškačku ratnu propagandu i manipulacije, opsjednut megalomanskim idejama još veće i moćnije Rusije. Prebraja i prijeti svojim brojnim naoružanjem, uključujući i ono koje nemilosrno i masovno uništava ljude, topeći im tijela i mozgove. Ponosan je na broj svojih nuklearnih  glava. Ima ih najviše na svijetu. 

Ne razumije diktator jezik. Da snagu jednog naroda i države čine umne, čestite i kreativne glave, a ne nuklerne. A koliko mu je stalo do glava vlastitog naroda, govori činjenica, da svoje ratne žrtve rješava u mobilnim krematorijiima koji su sastavni dio njegovog ratnog stroja. 

Europa se napokon probudila i spoznala da je to rat i protiv nje. I ujedinila se, za jedno poslijepodne. Najsnažnije od drugog svjetskog. Shvatili su da imaju posla sa zvjerskim diktatorom i da je famozni ruski plin bio udica na koju su se naivno upecali. Sada znaju, diktator ne poznaje granice i da mnoge od njih je spreman samljeti za jedno poslijepodne i pojesti za večeru.  Solidarnost sa već dobrano razorenom i uništenom Ukrajinom preko noći je porasla do nesulućenih razmjera. Manje zbog Ukrajine, više zbog vlastitih guza. Istočne granice Ukrajine postaju nova crvena linija za obranu Europe koju poznajemo i u kojoj živimo. Ako se ne obrani, novu crvenu granicu crtat će diktator, koja će za mnoge biti jako bolna. Bit će to 'dobar dan' za novo vrijeme, za koje smo mislili da je daleko iza nas.

Kako zaustaviti diktatora? Europa se mora odreći svog konformizma, sebičnosti i iluzija. Prihvatiti se oružja, ma kako se ono zvalo, i ući u nemilosrdni rat. To je jedini način obrane. Povijest je učiteljica života, i iz nje se sve može naučiti. Nijedan dikator nije poznavao drugi jezik, osim oružja. Tako je i s ovim.

Ako to ne učini Europa, onda će to jednog dana biti zadaća ruskog naroda ili klike koja ga je dovela na vlast. Rusi u tome imaju bogato povijesno iskustvo. Primarno zbog njih samih, jer vlastiti narodi su uvijek najveće žrtve svojih diktatora. Možda im u tome pomogne glas majke Putinove djece; život sam provela s čovjekom vampirom. 

Ipak, diktatori su žilava roba i do raspleta proteći će još puno krvi.

(27.02.2022)