Savjest je knjiga života. Sloboda savjesti je univerzalno ljudsko pravo zajamčeno Deklaracijom UN-a. Iz slobode proizlazi pravo na priziv, što se sada često koristi. I spori. Nisam naivan vjerovati da su baš toliki ginekolozi (shvati ih kao metaforu od mnogih!) u zadnje vrijeme krenuli s mućkanjem svojih suspenzija i uzimanjem priziva. Ipak, stvar je puno bizarnija. Komotnije je slušati šum društvenih vjetrova i koristiti svoja prava, nego raditi s grčem u želucu.
Pitam, tko u ovome društvu nije iskoristio sva svoja prava? Jedva da takvoga poznajem. Pravo je ozbiljna kategorija i mora se poštovati. Čemu sablazan?
To bi trebale znati brojne iskreno zabrinute žene. Pa i profesionalne posvuduše. Država je zaštitnica njihovih prava, a ne ginekolozi. Nisu ginekolozi željomati, oni su dobri ljudi i dragi susjedi. Ako će nabrijane žene početi lijepiti njihova imena na bandere, što najavljuju, ukinut će im još jedno ili više ljudskih prava. Svakako pravo na privatnost. Ukidanje prava, slažeš se, ne zvuči dobro za ničije uho.
Medicina nije simfonija, a doktori nisu bečki dječaci. I ne zaslužuju, a vjerojatno im i ne treba, ničija samilost. Još u starozavjetnoj Knjizi Sirahovoj, uz mnoge pohvale, rečeno im je da su gori od grijeha, tko griješi pred Stvoriteljem svojim, nek padne u ruke liječničke, kaže autor Ben Sir. Od tada se ništa nije promijenilo.
U cijelom kolopletu prava i obveza, dobra i zla, histerije i razuma, prisjeti se elementarnog i prvoga pravila savjesti:
Prije upotrebe obavezno promućkaj!
Nema komentara:
Objavi komentar