Slavonsko selo

Simbol je slavonskog sela i trgovine. Duditi, žalopojiti i cuclati prosječna je slika ovdašnjeg težaka.  Najčešće je to dvolitreni dvoguzi pan, vjerojatno kao najjeftiniji, a u pribiranju sitniša i jedna lipa može presuditi u njegovu korist. 

Bogatiji i moćniji piju otmjenije, iz zajedničke kištre s dvadeset fest rashlađenih boca, sjedeći uokolo i klanjajući im se kao zlatnom teletu. Vrte za runde, po nekoliko za jednu večer. I piju obično skuplje pivo, da jasno pokažu razliku u odnosu na prve. Razgovor im je također bogatiji i otmjeniji. Obrađuju teme iz poljoprivrede, mehanizacije i poticaja. U svojoj razigranosti, ne zaobiđe se ni tema žena i države, s unisonim žalbama da uvijek daju malo.

Žeđ je nevjerojatno stanje. Ubija mozak i bubrege. Bunarsku vodu mrze od straha da će im početi kreketati žabe u trbuhu. Zato seoska osvježenja ispred lokalne trgovine doživljavaju neponovljivim događajem. Već  pri zalasku sunca, sjure se iz polja sa svojim golemim mašinama zauzeti što bolju poziciju na trgovinskom travnjaku ili neuređenom kanalu. I onda na gašenje!

Naši mušketiri nisu upućeni da žeđ ubijaju praznim kalorijama. To im je ovako zadnja tema u životu. Niti, da ta kultna pića ne doprinose njihovoj muškosti, niti koliko može stati pod nokat. Ne mislim tu na pivski trbuh, ta priča je i ovako stavljena u ladicu onog dana kada su u seoskoj crkvi izrekli svečano 'da'. Da piva ubija spermiće i testosteron, o tome vjerojatno malo znaju. Ali to dobro znaju njihovi ukućani.  Čeznutljivi pogledi i praznjikave duše njihovih žena, o tome kažu puno. Njihova zajednica, obitelj, obično nesretna i frustrirana, čvrsto je slijepljena interesima, kreditima, deviznim buntićima, pa i ljubavlju. Kao i većina drugih.

Sela naočigled nestaju.  Mnoge kuće su već odavno zarasle u šikaru, ali odlične su za kune zlatice i sigurna zmijska legla. Na nekim gruntovima samo ostaci kakvog-takvog voćnjaka govore o ranijem životu. Kroz seoska dvorišta, iz dubine, proviruju uvele starice kao svjedočanstvo prohujalih vremena.  I kao selska popudbina.

Naše pivopije, kao posljednji mohikanci, u glupim i pijanim okolnostima, bude nadu da će nešto ipak ostati. 

Zato i razumijem njihovu žeđ. Bolje s njom, nego bez ičega.