Slikovna medicina

Ogledala ne lažu. Mladima pojačavaju samodopadnost u raskoši ljepote, nešto starije podsjećaju na brzinu življenja, neurednosti brade i brkova i ulazak u porodicu bjeloglavih supova. Ona jesu i ostat će kraljevi površnosti. Uz svu svoju iskrenost, upravo zbog površnosti, štošta i sakriju, zbog čega kod mnogih zaslužuju posebno poštovanje.

Takvi feleri se ne događaju ogledalcima nove generacije, mobilnim telefonima. Nakrcani brojnim megapikselima i odličnim rezolucijama, ništa ne skrivaju. Uz to, vještim dokoličarima daju dodatnu mogućnost pristojnog fotošopiranja. Ali, to je već igra u kojoj je sve dozvoljeno.

Slikovna medicina je pak ponajdalje odmakla. Slike su carstvo medicinske dijagnostike. RTG, ultrazvuk, CT, magneti, endoskopije, i koješta drugo, tek su neki primjeri. Sve je podređeno dobroj i kvalitetnoj slici, tehnologije se tu ne štede. Koriste se i brojni poboljšivači vidljivosti, boje i tona. Najpoznatiji su oni iz porodice doplera, ali i svi mogući kontrasti, uključujući najmaštovitije, npr. radionuklide i krvna zrnca. 

Slika ovdje nije jasna kao zrcalna ili telefonska. Dubina oduzima vidljivost i pojačava apstrakciju.

Pacijenti se žale, ništa ne vidim...kao da nešto vide na Baščanskoj ploči ili programerskom pismu. A, imaju pred sobom odličan proizvod.

Educiram(!)...svaka slika ima tri dimenzije. Prve dvije prepoznajemo rođenjem, za treću treba imati fakultet. Koji put ne jedan, nego i više. Naime, bistrenje mutne slike rješavaju profesionalci, katkad timovi i konziliji. Tu slika postaje ozbiljna priča, koja doslovce odlučuje ili se poigrava našim životima i sudbinama. Prepoznati lošu sliku je obično put u neizvjesne, a kojiput i po život opasne procedure. 

Ili, put k toliko željenom izliječenju.

U svakom slučaju, polako sa slikama, i sudovima o njima. Jako su varljive.