Do jučer sam bio sveprisutan. Objavljivao sam stručne članke, pratio kulturna događanja, čak i pjesme pisao. Družio se s kolegama, prisjećali se rasporeda kreveta u sobi devetsto pet Studenjaka, ilegalaca, najboljih komada.
Uz to, anatomija, bijela kuta, svjetla budućnost(!)
Kolega više nema, barem ih ne srećem. Istina, ne sreću ni oni mene. Neke vidim na uobičajenim stručnim skupovima. Nismo posvađani, ali nas je vrijeme udaljilo. Tek poslije druge butelje vina na sponzoriranoj večeri opuštamo se, obično je to drugog dana kongresa ili stručnog skupa. Teme su uvijek fuj, fuj; aktualni problemi u zdravstvu i najnovija zdravstvena reforma. Živa dosada, za ubiti se.
Žalostan sam zbog toga.
Kolege iz Moldavije, Španjolske, Indije su nekako spontaniji, prisniji i sretniji. A tek ti Arapi, kako su ludo plesali i ludovali, prije dva mjeseca na večeri u Istanbulu.
Da, u Istanbulu!
Da, u Istanbulu!
S kolegama, poslije te večere, pred ponoć, šetam od Trga Taksim širokim bulevarom koji je pretvoren u pješačku zonu, prema starom gradu. Masa mladih ljudi valja se bulevarom, tu i tamo prođe nostalgični tramvaj, policija na svakom koraku. Strojnice, rotirke na policijskim autima, rutinsko odrađivanje posla. Nikoga ne diraju. Stotine kafića je otvoreno, sve trgovine rade. Pije se voda, čaj i puši nargila. Alkohol je zabranjen. I pušenje je zabranjeno. Nema žeste, žuje, bambusa, a opet sve pršti od radosti. Kako to?
Stvarno sam žalostan zbog svojeg uštogljenog, dosadnog i govnjikavog okruženja. Najradije bih sam zaplesao na širokom, krcatom bulevaru!
Ovakva druženja su rijetka i nije to baš moj svijet. Moj svijet se vrti oko dva slova: obitelji i posla. Brine me, da mi Sunčica i Mis ne zaglave u lošem društvu, studiraju u velikim gradovima, izazovi su veliki. Matko je gimnazijalac, a tempo školskih reformi više ne mogu pratiti, ne znam hoće li na prijamni ili upada s državnom maturom?
Posao mi uzima ipak najviše vremena i energije. Godinama sam prije posla prelistavao novine, više ih ne čitam. I sa sestrom na poslu razgovaram sve manje, to mi je posebno žao. Imam moralnu obvezu pomoći joj u izgradnji, mlada je, treba joj podrška.
Pacijenti su načitani, naivni, skrušeni, bahati, zahtjevni, dragi... Čekaonica je svakim danom sve punija. Političari grme o sve većim zdravstvenim pravima, o novcima govore manje, o doktorima sve gore. Živjet ćete najmanje stotinu godina, samo nam dajte svoj glas, nekako mi odzvanjaju njihove riječi. Formula koja uvijk pali.
Stješnjen sam između papirnatih obećanja i surove stvarnosti. Frustriran sam, ubrzano dišem, znojim se i gubim dah. Žao mi je pacijenata, teško mi ih je povrijediti ili im nešto uskratiti. Znamo se godinama, bolesni su, sve njihove firme su propale. Svega im je puno, prepuno. Od poštenih radnika pretvoreni su socijalne jadnike.
Ustanem, gledam se u ogledalu. Lice mi nije mlado, vrat je naboran, oči umorne. Više od dvadeset godina služim i trošim se. Sada osjećam sav teret, i godina i pacijenata.
Padaju mi na pamet i kobasice, svježi čvarci i tople štrudle tete Mare. Prvi puta u životu se pitam, da li sam korumpiran? Što na mome licu vide moji prijatelji iz čekaonice? Da li i u meni vide jednoga od njih?
Osjećam dobro, naravno da vide! Jedna buba u uho i gotovo je. Nemam pravo na pogrešku. Moram hitno mijenjati rječnik, stil, ophođenje. Ne mogu i ne smijem više biti opušten i ležeran, ono što jesam. Navlačim masku, krećem u novi život.
U zrelim sam godinama. Razmišljam o budućnosti svoje djece i njihovih vršnjaka, hrvatskog društva, drage mi Hrvatske. Nisam si toliko bitan. Oni su budućnost. Spreman sam žrtvovati se za njih, u njihove živote udahnuti dašak radosti, one radosti što sam je vidio na carigradskom bulevaru. Ne znam kako?!
Narkomani umiru. Dok sam čitao novine njihove su smrti punile crnu kroniku. Kratke crtice, inicijali, nađen u stanu, uzrok smrti nepoznat. Prije nekoliko dana umro je Dino, jedan od njih. Na pogrebu se okupilo šareno društvo, plesalo se i pjevalo. Televizije bruje, secira se svaki detalj bogatog životopisa. Kolege mu ponosno daju izjave; na nebu si, u rukama anđela, pjevaš sada u njihovom zboru.
Dinina smrt, vodi me do pokojnog oca. Težaka i graditelja. S osamnaest godina je na Križnom putu. Pri razvrstavanju predstavio se godinu mlađim, pa je dobio lakšu kolonu, onu od Dravograda u Sloveniji do Bora u Srbiji. Dolaskom u Bor slijedila je kazna prisilnog rada u rudniku bakra. Godinu dana, za početak. Odmah u nastavku JNA, tri pune godine, bačen je u jedinicu KNOJ-a na albansku granici, u zvjerinjak, s idejom vjerojatne likvidacije. Ipak, čudo se dogodilo, sve je preživio!
Poslije toga čitav život borba, djeca, znoj.
Bio je bogobojazan, franjevac trećoredac, nikada iz njegovih usta nisam čuo nit' jednu psovku. Uvijek mi je govorio, ljubi Boga i čovjeka i što dalje od politike. Doživio je skoro osamdeset, otišao je mirno i dostojanstveno, kao prognanik i beskućnik.
Znam da je u nebu.
Al', sada sam ozbiljno zabrinut. Ne znam, kako će se uklopiti s Dininim društvom? On je staromodan i ne voli šarenu odjeću, crvene cilindre i funk glazbu!
Slavonija će opstati.
Istina, u mome selu kuća za prodaju je sve više, kupaca sve manje. Ne vjerujem zluradima da će Slavonija postati bogato lovište europske gospode, da ćemo se oblačiti u jeftinim kineskim dućanima i hraniti sumnjivim namirnicama velikih trgovačkih lanaca. I životariti na svježem zraku uz obronke slavonskih šuma. Nadam se da nas neće liječiti veseli kolege, Indijci i Arapi, koje sam sreo na večeri u Istanbulu. Poštujem ih, znaju oni medicinu, ali ne poznaju osobitu dušu hrvatskog čovjeka: tešku, jalnu i samodopadnu!
Vaš
Dr. Ivo
Nema komentara:
Objavi komentar