U pojedinim krajevima prisutna je osobita vrsta promaje, sandžija. To su jako bolna stanja prsnog koša i vratne kralježnice, da takvog pacijenta uvijek doživljavam kao akutni srčani infarkt i samo čekam kada će se prevrnuti i nosom se zabiti na pod ili meni u krilo.
Promaja ili propuh ima osobiti značaj, osobito na našim balkanskim prostorima, i uvijek je negativna. Izrodila je i izreku, da nitko ne umire od smrada, nego od promaje. Ostaje nejasno, kako se prehlađujemo na promajama, kada virusi i bakterije se boje propuha, k'o vrag tamjana.
Drugi narodi i civilizacije na promaju, kao ugodno strujanje zraka, gledaju jako pozitivno i sa simpatijama. Ona je znak pozitivne zdravstvene kulture. I uvijek je dobro došla.
S druge strane, kroz život sam pročitao poprilično medicinske literature, promaje tamo nisam našao ni u tragovima. Nailazio sam na mikroklimatske promjene i loše ventilacije, ali promaje nigdje.
❗Često mi misli odlutaju i promaju počnem doživljavati kao sveprisutnog zloduha, hodajućeg među nama, uvijek spremnog izazvati nam glavobolju, reumu, gripu, loše raspoloženje, uvenuće sobnog cvijeća, krepavanja kućanskih aparata, loše spavanje ili uvrnuće križa i vratova.
Mladi se prema promaji ponašaju ravnodušno, totalno ju ignorirajući. Tek u zrelijim godinama postat će svjesni svojih zabluda i ući u svijet gorljivih protupromajnih propovjednika.
Na koncu sam zbunjen, ne znam postoji li, posljedično i da li ubija? Bit će najbliže istini da je čovjek, taj čudotvorni laboratorij, koji stvara, izgrađuje i oblikuje svijet u nama i oko nas, odgovoran i za svijet promaje.
A, ja? Moram biti iskren, promaje se bojim. I to jako!