Zvečevo

Nije ovo samo sjećanje na jedan uzbudljivi ratni dan, mladenački avanturizam ili čokoladicu 'zvečevo'.  Ovo je mali prilog putovanju k ratnoj istini i njenim izazovnim stranputicama.

Prije trideset godina,  nas desetak i nešto pripadnika slatinske brigade, u jednom vojnoadrenaliskom (čitaj suludom!) pohodu krenuli smo od baze Zvečevo put Kamenske. Nismo imali nit' jednu vojnu aktivnost, samo smo pratili tragove povlačenja neprijateljske vojske. I nismo ništa osvojili, jer svoje se ne osvaja. Dostojanstveno i u tišini  smo ušli u praznu Kamensku, vidjeli i pobijedili!

Dva dana poslije mediji su brujali o velikom osvajanju Kamenske. 'Osvojili' su je naravno naši medijski moćniji susjedi. Da li su poslije naplatili svoje 'osvajanje' kroz zasluge, činove i napredovanja, o tome nemam pojma. 

Zvečevo

Božić 1991. 

Dan prije,  Zvečevo je postalo spaljeni turistički kompleks, s još uvijek svježim smradom paleži i dima. Neprijateljska vojska otišla je nekoliko sati ili dana ranije, ni danas ne znam. Postojalo je jamstvo (ups!) potpune sigurnosti te smo badnju noć konačili u spaljenoj konferencijskoj dvorani. Sutradan, na Božić, zapovjednik nam neformalno predloži: Idemo dalje!  Ne znam da li smo tada bili vojska ili  vesela družina opijena slavom pobjednika.  Krenuli smo, pravac Kamenska. Osobno sam upravljao doniranim istočnonjemačkim sanitetskim kamionom „robur“, na začelju kolone. Ulazimo u potpuno prazno selo.  Smrad paljevine.  Pokoja zaostala polutka od svinjokolje, za koju se nije našlo mjesta u prtljažniku, govori o brzini zbjega. 

Bojali smo se mina, te smo kroz selo nabadali pješice, korak po korak, buljeći u rupe na asfaltu. Bili smo ponosni Slatinčani, kao prva vojska koja je ušla u Kamensku. Bio je to odličan osjećaj. Namjeravali smo dalje, put Bučja, ali neposredno iza puteljka koji vodi prema spomeniku, cesta je bila zapriječena brojnim nabacanim balvanima. Krenuli smo zato stazom put Spomeniku pobjede. 

I onda... Na pola puta do spomenika, iz pravca Požege u niskom letu, izletio je moćni MIG jugoslavenske vojske. Bio je to moj najdramatičniji susret s avionom ikada.  Gledali smo se licem u lice, iz neposredne blizine. Ogromna grdosija ukipila me i prikovala pogled za veliki, zamašćeni motor i pravilne krilne zakovice. Nisam stigao vidjeti ni da li je naoružan.  Proletio nam je iznad glava, onda se naglo podigao i otišao prema Papuku.

U kasnim satima, odlučili smo se vratiti u Zvečevo. 

Trebalo je čekati dva dana da praznu Kamensku zaposjedne druga postrojba, iz nama dragog susjedstva.

(Iz neobjavljene monografije Podravska Slatina u Domovinskom ratu)