Krv nije na prodaju

Krv nije na prodaju!

❗Zašto? Jednostavno zato što krv, ljudsko srebro, nema cijenu. Tako je u cijelom uljuđenom svijetu. Kada se jednoga dana bude radio zapisnik civilizacijske ostavštine, ovo će biti jedan od rijetkih primjera ljudske humanosti. Dokaz da pohlepa nam nije ubila ljudskost baš u svakoj kapilari.

I naš organizam brine o tome. Ponaša se prema krvi, marom dobrog gospodara. Svi naši organi samo su servis optimalnom kolanju krvi. Srce, pluća, bubrezi, mozak, utroba... Tijelo je razvilo savršene mehanizme kako sačuvati dragocjenu tekućinu. Poznati su kao mehanizmi zgrušavanja i razrjeđivanja krvi i rade kontinuirano u dinamičkoj ravnoteži.

Ili, prema ljudskoj medicinskoj intervenciji. 

Usudim se reći, teška srca i sa žaljenjem, najdublja intervencija u ljudski organizam, dogodila se baš ovdje, farmakološkim intervencijama razrjeđivanja krvi. Doživljavam to jednako kao razrjeđivanje ljudskog uma, talenta ili duhovnosti. Druge intervencije, kao implantacija bubrega ili umjetnog kuka su lokalnog karaktera, a intervencija u sustav krvi i krvožilja je sustavna i dobrim dijelom dehumanizirajuća. 

Za optimalno stanje krvi brine kaskada desetina složenih bjelančevina. Ako postoji narušen integritet krvne žile, promtno se stvara ugrušak (tromb), uglavnom na sreću, često i na našu nesreću. Srećom izbjegavamo iskrvarenje, nesrećom dobivamo začepljenje žile, primjerice moždani udar.

Gdje se ponajviše stvara tromb? Uglavnom u dubokim venama nogu i čest je, osobito kod određenih rizičnih skupina. Iz dubokih vena nogu, može završiti u plućima i dovesti do embolije. Težina embolije ovisi o veličini pokrenutog ugruška iz vena. U tri posto je smrtonosna. Najbolje se prevenira svakodnevnim hodanjem. Što je za arterijsku krv mišić srca, to su za vensku krv mišići nogu.

Postoji, uz duboku vensku trombozu, fenomen imenom trombofilija. Podrazumijeva stvaranje ugruška na atipičnim lokacijama, kao što su vene jetre, slezene, crijeva, maternice, moždanih venskih sinusa... Teško se otkriva, može biti nasljedan ili stečen, i izaziva opakije komplikacije u odnosu na duboku vensku trombozu. 

Jedan čimbenik trombogeneze je poznat svima. To su krvne pločice, trombociti. Radi se se o mirnim beznačajnih krhotinama, ne poznato je čak pripadaju li stanicama. U aktivnoj formi postaju divlji ratnici u procesu zgrušavanja krvi.

Krv nije voda i nije za prodaju.

Ona je vodeni žig očuvanja vrijednosti i identiteta koje nosimo i s kojima živimo.

Homo politicus

Tko je barem nešto pročitao o povijesti ljudskog društva i države? Nitko. Iskreno, niste ništa propustili. Ne treba tu zaranjati u povijesne filozofske eseje kojima se opisuje evolucija jednog društva, dovoljno je zaviriti u sjećanja, recimo vlastite babe. Ona će vam objasniti da se društva mijenjaju, ali glavni junaci ostaju uvijek isti.

Svi se slažu u jednom, društvo ili zajednica započela je kao familijarna lovačko-sakupljačka družina, da bi vremenom evoluirala u državu, u kojoj teritorija postaje glavna odrednica. Družina u državi naravno nije odumrla.

Tako je nastajao i isplivao homo politicus, moćni i neustrašivi lik, koji u svojoj čvrstoj šaci drži sudbine svojih podanika. Za sve svoje bedastoće ima uvijek spreman alibi, štitim svoju državu. Radi u tajnosti, povećavajući si mističnost poslanja. Zna, ljudi to vole. Da bi ga podanici doživljavali kao istinskog vođu, razvija osobine hrabrog ratnika, sveznalice i moćnog plejboja. Tada zapravo već postaje homo erectus, visoki politički vođa. Prvi, najprvi, primat! To fascinira i time se najlakše osvaja. U svim našim posijanim državama i državicama.

❗Za uspon homo politicusa,  postoji zanimljiva pjesnička figura, demokracija. Smišljena kao narodna vladavina, kovanica je lijepog imena i praznog sadržaja. Jer, primati pod njom misle na stado, a birači na svoju tobožnju moć i vrijednost. Ovi prvi, prizivaju ju kao džoker zovi, samo ako stvari krenu naopako.  Inače, svako živi svojim životom. Primati u visini, stado na širini.

Uvijek mi je dojmljiva mudrost i lukavstvo družine. Oni su uvijek odana i vjerna sljedba, osobito u dobru, dok curi. Kada se pipa zatvori, ili nedaj Bože što gore, po prapovijesnom običaju, hvataju maglu i zameću tragove. Tko se nije skrio, magarac je bio! 

Sve tako, dok se magla ne podigne i stvari ne razbistre. Onda, narod, primati i njihova družina kreću se zaklinjati novoj rundi vjernosti.

U ime dobra za sve, iste igre uvijek kreću ispočetka!

O slučajnosti čovjeka

Sreo sam slučajnog čovjeka. Zapravo, sreo sam brojne slučajne ljude. Ne budite tužni, sreli ste ih i vi, možda ih jedino niste u tom trenutku prepoznali.  

❗Svakog čovjeka primarno određuje puno milijardi gena; roditeljskih, djedovskih, pradjedovskih. Na njihovo spajanje i mozaično preslagivanje ne možemo utjecati. Po tome je jasno da smo biološki jedinstveni. Ili unikatni, bliže našem egu!

Svoje plave oči smo naslijedili od mame, sportski duh od tate, glazbenu nadarenost vučemo od djeda po mami, dobar dio bolesti plod su genetike. Ne možemo utjecati na spol, opaku narav, niti na inteligenciju. Ne možemo utjecati na stotine drugih stvari, baš onih do kojih nam je izuzetno stalo.

Ne likujmo i ne žalostimo se. Treba živjeti svoju ljudsku slučajnost dostojanstveno i s mjerom, od početka do kraja. Pronalaziti u njoj ljepotu i uzbuđenje stvaranja, te nadahnuće i vjeru u bolju budućnost. Možda nam rulet slučajnosti donese novi život, o kojem ranije nismo niti sanjali.

Ne želim obezvrijediti Stvoritelja i njegovo djelo, jer i njegovo stvaranje je sloboda izbora. A slučajnost je izborno čedo. Ne omalovažam pri tome vrijednosti odgoja i vlastite izgradnje, jer su često ograničeni, bez obzira na njihovo važno mjesto u ljudskom rastu i sazrijevanju.

Ljudi smo slučajnosti. Ili slučajni ljudi, svejedno. I dobro je to.  Jer nas slučajnost lišava bahatosti u dobru i krivnje u zlu. 

Plovimo mirno. U susret novim slučajnostima!

Zec, vuk i medvjed

Sva djeca svijeta su rasla i u život ulazila s basnama. Basna je živopisan jezik izražavanja, s jakom i jasnom porukom i koristimo ju  svakodnevno. Tako... konj, krava, mačka i miš su životinje, ali su i junaci naših basni. Svakodnevno spominjani.

Davno, u basnama za odrasle, prisjećam se šumske priče o zecu, vuku i medvjedu.

Kaže tako basna, da je nabrijani vuk silovao zeku svaki dan. Zecu dojadi vučja pohota pa se obrati kralju šume medvjedu, za pomoć.

    -Uredit ćemo to pitanje, reče medo. Neće moći svaki dan, štima li jednom tjedno?

    -Pa štima, jadno će zec. Bolje jednom tjedno, nego svaki dan, pomisli.

    -I vodi uredno zapisnik, dometnu medo.

Vuk, kojem je medo prenio dogovor, imao je spreman odgovor.

Ovo danas je zapravo za ovaj tjedan, kaže on zeki poslije ljubavne igre. Sutra će biti za sljedeći tjedan, prekosutra za treći tjedan. I tako, ja ću igrati dnevno, a ti evidentiraj tjedno, otkrije vuk zeki svoj plan. I bi tako.

Sretnu se jednog dana medo i zeko, pa prvi upita: zečiću, je li sada sve u redu, po dogovoru?

E moj medo, medvjede, sve je po starom, odvrati zeko. Plus ta nesretna papirologija!

U hrvatskom društvenom krajobrazu šuma živi svoj život punim plućima. Kako i nebi, svaka šuma je ista. Sa sličnom florom i faunom i sličnim pravilima ponašanja.

Postoji istina malena razlika, naši vukovi i medvjedi, kao zaštićene vrste, neprirodno su se namnožili i ozbiljno narušili životinjsku ravnotežu.

Hrvatska nabubrena šumica, njenim gospodarima, idilično je mjesto. I adrenalinska šumska događanja dio su te idile, doduše malo zamagljena ili u dubokoj sjeni stoljetnih šumskih krošnji.

Razmišljam, ali samo razmišljam, jer teško mi se domisliti. Znam, protiv vukova i medvjeda nema lijeka. Zaštićeni su.

Ali, kako zaštititi guze meduze sirotih zečića? 

        

Pismo seoskog doktora

(07. studeni 2008.)

Dragi moji,

Do jučer sam bio sveprisutan. Objavljivao sam stručne članke, pratio kulturna događanja, čak i pjesme pisao. Družio se s kolegama, prisjećali se rasporeda kreveta u sobi devetsto pet Studenjaka, ilegalaca, najboljih komada. 

Uz to, anatomija, bijela kuta, svjetla budućnost(!)

Kolega više nema, barem ih ne srećem. Istina, ne sreću ni oni mene. Neke vidim na uobičajenim stručnim skupovima.  Nismo posvađani, ali nas je vrijeme udaljilo. Tek poslije druge butelje vina na sponzoriranoj večeri opuštamo se, obično je to drugog dana kongresa ili stručnog skupa. Teme su uvijek fuj, fuj;  aktualni problemi u zdravstvu i najnovija zdravstvena reforma. Živa dosada, za ubiti se.

Žalostan sam zbog toga.

Kolege iz Moldavije, Španjolske, Indije su nekako spontaniji, prisniji i sretniji. A tek ti Arapi, kako su ludo plesali i ludovali, prije dva mjeseca na večeri u Istanbulu.
Da, u Istanbulu!

S kolegama, poslije te večere, pred ponoć, šetam od Trga Taksim širokim bulevarom koji je pretvoren u pješačku zonu, prema starom gradu. Masa mladih ljudi valja se bulevarom, tu i tamo prođe nostalgični tramvaj, policija na svakom koraku. Strojnice, rotirke na policijskim autima, rutinsko odrađivanje posla. Nikoga ne diraju. Stotine kafića je otvoreno, sve trgovine rade. Pije se voda, čaj i puši nargila. Alkohol je zabranjen. I pušenje je zabranjeno. Nema žeste, žuje, bambusa, a opet sve pršti od radosti. Kako to?

Stvarno sam žalostan zbog svojeg uštogljenog, dosadnog i govnjikavog okruženja. Najradije bih sam zaplesao na širokom, krcatom bulevaru!

Ovakva druženja su rijetka i nije to baš moj svijet. Moj svijet se vrti oko dva slova: obitelji i posla. Brine me, da mi Sunčica i Mis ne zaglave u lošem društvu, studiraju u velikim gradovima, izazovi su veliki. Matko je gimnazijalac, a tempo školskih reformi više ne mogu pratiti, ne znam hoće li na prijamni ili upada s državnom maturom?

Posao mi uzima ipak najviše vremena i energije. Godinama sam prije posla prelistavao novine, više ih ne čitam. I sa sestrom na poslu razgovaram sve manje, to mi je posebno žao. Imam moralnu obvezu pomoći joj u izgradnji, mlada je, treba joj podrška.

Pacijenti su načitani, naivni, skrušeni, bahati, zahtjevni, dragi... Čekaonica je svakim danom sve punija. Političari grme o sve većim zdravstvenim pravima, o novcima govore manje, o doktorima sve gore. Živjet ćete najmanje stotinu godina, samo nam dajte svoj glas, nekako mi odzvanjaju njihove riječi. Formula koja uvijk pali.

Stješnjen sam između papirnatih obećanja i surove stvarnosti. Frustriran sam, ubrzano dišem, znojim se i gubim dah. Žao mi je pacijenata, teško mi ih je povrijediti ili im nešto uskratiti. Znamo se godinama, bolesni su, sve njihove firme su propale. Svega im je puno, prepuno. Od poštenih radnika pretvoreni su socijalne jadnike.

Ustanem, gledam se u ogledalu. Lice mi nije mlado, vrat je naboran, oči umorne. Više od dvadeset godina služim i trošim se. Sada osjećam sav teret, i godina i pacijenata. 

Padaju mi na pamet i kobasice, svježi čvarci i tople štrudle tete Mare. Prvi puta u životu se pitam, da li sam korumpiran? Što na mome licu vide moji prijatelji iz čekaonice? Da li i u meni vide jednoga od njih? 

Osjećam dobro, naravno da vide! Jedna buba u uho i gotovo je. Nemam pravo na pogrešku. Moram hitno mijenjati rječnik, stil, ophođenje. Ne mogu i ne smijem više biti opušten i ležeran, ono što jesam. Navlačim masku, krećem u novi život.

U zrelim sam godinama. Razmišljam o budućnosti svoje djece i njihovih vršnjaka, hrvatskog društva, drage mi Hrvatske. Nisam si toliko bitan. Oni su budućnost. Spreman sam žrtvovati se za njih, u njihove živote udahnuti dašak radosti, one radosti što sam je vidio na carigradskom bulevaru. Ne znam kako?!

Narkomani umiru. Dok sam čitao novine njihove su smrti punile crnu kroniku. Kratke crtice, inicijali, nađen u stanu, uzrok smrti nepoznat. Prije nekoliko dana umro je Dino, jedan od njih. Na pogrebu se okupilo šareno društvo, plesalo se i pjevalo. Televizije bruje, secira se svaki detalj bogatog životopisa. Kolege mu ponosno daju izjave; na nebu si, u rukama anđela, pjevaš sada u njihovom zboru. 

Dinina smrt, vodi me do pokojnog oca. Težaka i graditelja. S osamnaest godina je na Križnom putu. Pri razvrstavanju predstavio se godinu mlađim, pa je dobio lakšu kolonu, onu od Dravograda u Sloveniji do Bora u Srbiji. Dolaskom u Bor slijedila je kazna prisilnog rada u rudniku bakra. Godinu dana, za početak. Odmah u nastavku JNA, tri pune godine, bačen je u jedinicu KNOJ-a na albansku granici, u zvjerinjak, s idejom vjerojatne likvidacije. Ipak, čudo se dogodilo, sve je preživio!

Poslije toga čitav život borba, djeca, znoj. 

Bio je bogobojazan, franjevac trećoredac, nikada iz njegovih usta nisam čuo nit' jednu psovku. Uvijek mi je govorio, ljubi Boga i čovjeka i što dalje od politike. Doživio je skoro osamdeset, otišao je mirno i dostojanstveno, kao prognanik i beskućnik. 

Znam da je u nebu. 

Al', sada sam ozbiljno zabrinut. Ne znam, kako će se uklopiti s Dininim društvom? On je staromodan i ne voli šarenu odjeću, crvene cilindre i funk glazbu!

Slavonija će opstati. 

Istina, u mome selu kuća za prodaju je sve više, kupaca sve manje. Ne vjerujem zluradima da će Slavonija postati bogato lovište europske gospode, da ćemo se oblačiti u jeftinim kineskim dućanima i hraniti sumnjivim namirnicama velikih trgovačkih lanaca. I životariti na svježem zraku uz obronke slavonskih šuma. Nadam se da nas neće liječiti veseli kolege, Indijci i Arapi, koje sam sreo na večeri u Istanbulu. Poštujem ih, znaju oni medicinu, ali ne poznaju osobitu dušu hrvatskog čovjeka: tešku, jalnu i samodopadnu!

Vaš 

Dr. Ivo