PTSPーmetafora kolapsa zdravstva

Budimo malo iskreni i pošteni, jer tema je krajnje ozbiljna. Nezadovoljstvo zdravstvom kulja sa svih strana. Od pacijenta, zdravstvenih djelatnika, pa do države. Prvi dvojac osjeća se tijesno u vlastitoj koži, pa je bijes potpuno razumljiv.  Posljednji koriste onu famoznu, da država daje u okviru svojih mogućnosti, čime derogira samu sebe i sve silne zakone, prava i koeficijente kojima je sve darivala šakom i kapom, kada joj je trebalo povjerenje građana. 

            Obični građanin i pacijent teško shvaća zdravstvenu potrošnju. On na sustav zdravstva gleda prema onima najbližim- obiteljskim liječnicima, s kojima su uglavnom nezadovoljni. Usudim se reći bez valjanog razloga, ako izuzmemo razmišljanje da obiteljski služe sa ispunjavanje nerealnih želja koje su miljama daleko od smjernica kojih se moraju držati. Inače, veliki brat tuče po prstima. A ta skupina kolega je sada na razini izumiranja ili "bijeloglavih supova" kako voli reći jedna kolegica. Dobro je znati i za primanja vaših obiteljskih(?), širi se fama, a misteriji nisu dobri. Vjerovali ili ne, ispod su milostinje lokalnih crkvenih zajednica. Ne treba za taj izračun  biti posebno nadaren matematičar. 

Pacijent se brani još uvijek lagodno. Uplaćivao sam cijeli život, plaćam dopunsko (osim milijuna koji su oslobođeni!), idem doktoru svakih pet godina, ne jedem iza dva, hodam sat vremena dnevno, popušim samo jednu uz kavu, pa što tražite više od mene (!?)

Glavni potrošači su uglavnom poznati. Neracionalan zdravstveni sustav, nerealna i nepokrivena prava i dinamika. K tomu, zdravstvo je svake godine 15% skuplje. Tu su lijekovi, materijali za ugradnju, posebno skupi lijekovi, pa i plaće djelatnika.

Osobno, teško prelazim preko jedne potrošnje, jer je nelogična i amoralna. Sjećate se, postojalo je vrijeme... dobiti dijagnozu PTSP-a je dobitak na lotu. Kojim kvazibraniteljima ju dati odlučivale su glavešina. Sve je to izrealizirano preko zdravstvenog sustava. Liječnici tu nisu položili ispit, normalno da to prvo pomislite. I nisu! Strah, ucjena i jak državni stisak, jednostavno učinili su svoje. Danas ti PTSP-ovci, kada biologija čini svoje, a dijagnoza postaje teret, preko istog sustava (čitaj zdravstenih novaca!) tu dijagnozu bi najradije izbrisali. Poznata vam je to priča o lažnim braniteljima.

Zdravstveni radnici su umorni. Izmoždio ih je rat, nepravda, prekovremeni sati, disfunkcionalni sustav, nekompetentne uprave, pandemija. Nosili su sustav na svojim leđima i dobivali pljesak na otvorenoj sceni. Od pljeska se ne živi, a posljedične rane i traume čine svoje. Sada ih trese PTSP, ne lažni- nego pravi. Žele da se njihov glas čuje, žele minimum poštovanja i uvažavanja.

Zdravstvo je test vjerodostojnosti države i poštovanja vlastitih građana. Tu vjerodostojnost nestrpljivo čekaju: pacijenti i zdravstveni djelatnici. S palčevima prema gore.

Crtica o porezu...

Najprije sam se počeo štipati, pa šamarati, onda pojačavati...dok nisam došao do skoro obostranih boksačkih samokrošeja. Obrazi su mi se dobrano zacrvenjeli i utrnuli. Prebrojao sam u njima svaku mišićnu, živčanu, pa i  moždanu stanicu.

Nije mi to bilo dosta, isprobao sam stoj na lijevoj, onda na desnoj nozi. Prolazi!

Zatim, skok do ogledala. Buljim u simetrično lice i pravilne nazolabijalne brazde. Gledam pomalo umorne,  ali još uvijek lijepe i izokorične zjenice. Jasno prepoznajem samo životne godove na licu.

Čitav ovaj blesavi ritual započeo je prilično bizarno, jednim telefonskim pozivom...
一Doktore, jesam li vas dobio?
一Glavom i bradom, kažem.
一Čujem da si dobio teški moždani udar!

一Nisam za to čuo. Radim. Otkud vam to?

一Pa svi, svi o tome pričaju.

一Onda dobro, hvala na informaciji, zahvalim svojem izvoru.

Prije nego sam se dao na navedene motoričke aktivnosti, prožimala me zahvalnost zbog činjenice da me anđeli čuvari još uvijek nisu napustili.

Ipak, zgoda od prije desetak godina bila mi je simpatičnija.

Primim prespojeni poziv, a ono s druge strane zdvojna, anksiozna pacijentica u istraživačkoj akciji.

一Jooj doktore, pa vi ste još živi!?

一Pa naravno, živ sam! Živit se mora...

一Meni je Dr.R. rekao da ste umrli, prije šest mjeseci. Samo provjeravam.

一Živ sam i zdrav. I pozdravite mi kolegu. Dobar mu je smisao za humor...

__________________________________________

Tik do smrti

Uvijek su me inspirirali nagli zalasci sunca. Osobito nad morskom pučinom. To "propadanje" sunca, suton i povečerje, sve u pet minuta, ne može te ostaviti ravnodušnim. Nevjerojatni žal za suncem, baš kada je najljepše! Ali, ...ne vidim tu ambisa, nego samo jasne kosmičke zakone.

Sve je to ipak, samo igra života u svemiru, u kratkom činu. Bez tih pet minuta nikada nebi spoznali novo nezaboravno jutarnje buđenje, sa velikim nasmijanim suncem u glavnoj ulozi... 

_________________________________________

U tom trenutku prisjetih se zanimljive knjige o japansko-kineskom suživotu poslije II svjetskog rata. Manje zbog suživota, više zbog jednog zanimljivog dijaloga, neka dva lika.

一U redu frajeru. Ali znaš, na uspjeh se plaća porez!

一Molim?

一Ako si uspješan, moraš platiti svima kojima je gore neg' tebi. S druge strane, ako ti ide loše, život te natjera platiti porez na neuspjeh. Svi nešto plaćaju. 

Priča o porezu, jamačno, niti je jednostavna, niti jednostrana. Puno je složenija  od porezne osnovice i poreznog postotka. Možeš glumiti neznanje i igrati skrivača, ali ne brini, porezi će stići na vrijeme. 

Zajedno sa svojom složenom poreznom kamatom.

Vrata 32

Pogledaj vrata 32. To je njihova širina u centimetrima.

Nije to nikakav novi građevinski trend i ne bojte se da će vas baciti u nove građevinske troškove.

Zato nastavi čitati bez grča u želucu.

Muči te percepcija? Jedna od njih je i ona o mračnom srednjem vijeku. Premda, sve što je tada napravljeno predmet je današnjeg divljenja. Danas se ništa ne gradi, tako da ćemo svoje potomke lišiti tog' "užasa" divljenja. 

Tako, Portugalci su u 12.stoljeću izgradili samostanski kompleks Alcobaça, primarno kao vječno počivalište svojih kraljeva, danas na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Nije mi namjera hvaliti ih, nisu mi simpatični, ali vas dobronamjeno upućujem da malo prosurfate i da se barem nakratko virtualno naklonite ondašnjoj ljudskoj umnosti i genijalnosti.

Ogromnim kompleksom upravljali su redovnici cisterciti. Vodilo ih je jednostavno geslo radi i moli. Uz praktično uređen prostor redovničkog života, zapazio sam uska vratašca smještena u prostoru kuhinje i blagovaonice (porto "Pega-Gordo").

Sa svrhom!

Jednom mjesečno redovnici su imali ritualno pobočno prolaženje kroz vratašca.

Onima, koji to nisu uspjeli, poglavar samostana je određivao strogi post o kruhu i vodi, sve dok se nisu dovoljno stanjili za lagano prolaženje.

Cisterciti su, uz navedeno, njegovali kulturu sklada i ljepote, svoju inačicu zdravog duha u zdravome tijelu. Vjerovali su da se duh osjeća bolje u pristojnom tijelu, nego u velikim mješinama.

Tek više stoljeća poslije, aktualna medicina je prihvatila mjerenje obujma struka, kao hvalevrijednu baštinu medicine. Istina, odbacila je pri tome duhovnost i ograničila se na suhoparne centimetre. Od kojih i ovako svatko bježi k'o vrag od tamjana.

A što s vratima 32? Kada bi danas uskrsnula na zidovima bolnica, samostana ili političkih  odaja, izazvala bi urnebesnu humoresku. Zbog grebanja i cviljenja nesretnih prolaznika. 

Uz neizostavan podsmijeh i klicanje svjetine. O kruhu i vodi nitko nebi nit' pisnuo. 

Mračni srednji vijek, doista!🙃

Koljeno, II

Poslije dobar dar već sam dobio nazuvke za cipele. Za one starije, to su jednokratne medicinske kaljače koje ne dopuštaju bakterijama s mojih cipela šetnju bolničkim prostorom. Za medicinare, to je prva lekcija iz intrahospitalne bakterijske prevencije. 

Do operacije je još sat vremena. A još puno toga je za napraviti. Brijanje koljena, tuširanje dezinficijensom, oblačenje sterilnog donjeg veša, otvaranje venskog puta braunilom, infuzija, davanje cefalosporina (antibiok op.a.). Sve je to lagano kada imate odličan suport još bolje medicinske sestre. To su ti trenuci, kada u svoj punini, shvatite svrhovitost tih dragih bića. 

Ali...u taj sat vremena je još pregled anesteziologa i prijeoperativni susret s ortopedom. 

Još priseban, mislim, sve se može kad se hoće.

Anesteziologinja je doktorica zrelih godina, vjerojatno u radu iz mirovine. Ohrabrila me. Kolega to vam je zahvat u lokalnoj  anesteziji i neće vas boljeti. Ipak, za svaki slučaj dobit ćete dva fentanila i dormicum (opijatski analgetik i jak sedativ, op.a). 

Nego vidim da ste bradikardni, imate li problema sa srcem? Uzimate li kakve lijekove? Nikakvih problema nemam, lijekove ne uzimam. Bradikardija je dio mene, to sam ja, kažem joj. 

Ortoped je simpa doktor, s jakom osobnošću, sportski strukturiran, u pedesetim. Upoznao sam ga desetak dana ranije, tijekom prvog pregleda. Osvojio me igrajući se svojim faksimilom s imenom i prezimenom i onim uobičajenim "spec.ortopedije".

ーVidite kolega, puno je ovakvih ortopedskih faksimila, ali sadržaji su im jako različiti. 

ーSvjesni ste toga? ーbildao je svoj ego. 

ーNaravno. 

A onda nastavio...

ーNego, radite li svaki dan higijenu koljena (to je ono kada natežeš stopalo rukom, sve dok petom ne dodirneš stražnjicu). Ustao je i lagano mi uspješno demonstrirao vježbicu. 

 ーBože, zadnji put prije pet godina, prisjetih se.

Razgovor bi o tom natezanju vjerojatno još potrajao, da nije otvorio temu mama i debele djece (zanimljivo, u vremenu kada se važe svaka riječ, tate nije spominjao).  Nije mi naravno smetalo, doživljavao sam to kao uobičajeni muški razgovor.

ーDođu mi mame sa sinovima s dvadeset kila viška. Napravi mi od njih čvrstinu Luke Modrića, traže!

ーJa bih vam najradije poslao Upravu za zaštitu dječjih prava. Kažem im i završim razgovor. Da, i okanite se Modrića. On je koljena jačao na Velebitu, a vaši su na pizzama.

Dok sam prebirao misli o svom ordopedu već sam bio na operacijskom stolu. Sjećam se zadnje poštapalice.

ーOnda kolega, lijeva ili desna?

ーDobar test!ーkažem mu. Još uvijek sam budan.

Onda sam potonuo. Spavao sam san pravednika.

...................................

Budio sam se težak i mamuran. Mislio sam da je to sve trajalo petnaestak minuta, ali ipak je trajalo dulje, rekla mi je anesteziologinja. Shvatio sam, da osim lokalne anestezije koljena, ipak je tu posrijedi bila i lokalna anestezija mozga.

Puno buđenje imao sam u bolesničkoj sobi. Došao je i ortoped i sestra, veseli i nasmijani. 

ーOdlično, sve smo riješili. Sve je zaglađeno. Spremni ste za Mount Everest.

ーJa sam ipak bio spreman samo za svoju ordinaciju.

Na jednoj štaci, osamnaest sati poslije operacije. I poslije pet sati boravka u bolnici.

Postoje dani kada čovjek u životu donosi potpuno neshvatljive odluke. I to je prirodno pred misterioznim oltarom koljena.

Koljeno, I

Ono je prostor tišine, skrušenosti i nade. Ono je moje obiteljsko svetohranište...

Večer je. Razgovaram s njim. Ne zamaram se trivijalnostima; tipa koliko si dobrih ili loših koraka u životu napravilo, to je u ovome trenutku nebitnost i prazna moralka.

Kumim ga zbog boli što mi pravi. I izdaje. A do jučer smo bili odlični kamaradi. U svojoj ljutnji pipam ga i razotkrivam, kao da u zjenicama imam instaliran magnet. Najprije medijalni kolateralac (op.a.medijalni ligament koljena), njegova hvatišta na glavi bedrenjače i golenjače, meniskus cijelim obujmom, tetivu kvadricepsa, ukrućenost čašice, pa i famozni prednji križni...

Načitan sam pacijent. Nosim nevjerojatni dojam da o meniskusu znam sve; od embriogeneze do ateroskleroze. Vjerujem u očuvanost rubnog obruba meniska, jer ga hrane moje žile hranilice, za koje mislim da su zdrave. Polomljeni dijelovi su u zglobu, na košti sinovijalne tekućine (multifunkconalna zglobna tekućina, op.a.). Ona je krivac za sve. To je moja istina, fikcija i opsesija. Pravu istinu, sutra će mi ipak priopćiti ortoped.

Bit će dobro, ako sve završi na operativnoj atroskopiji! Ipak, muči me moguća slojevitost i iznenađenja. Ona postaju skoro pa pravilo. Bojim se zapravo TEP-a (totalna endoproteza koljena, op.a)! 

Analiziram sve svoje padove, udarce, rotacije, torzije, istegnuća. Ah, ah...to nije analiza, to je zabluda i izluzija. Bilo ih je na tisuće. Nema tu analize.

Trebam malo optimizma. Pred oltarom koljena - šutnja.

Pada mi na pamet moj neznanac, kenijac Lion. U borbi prijestolja zadobio je teško oštećenje koljena, desnog. Vrlo teška povreda. Unervozen, vukao se na prednjoj lijevoj kenijskim savanama i šikanama. Sve do prve baobabe (savansko drvo, op.a.), misleći da će ga spasiti od nesnošljivih vrućina. Brzo je shvatio da su mu to zadnji koraci, mobilnost je izgubljena. Klonuo je. Ispao je iz reproduktivnog, ali važnije, hranidbenog lanca, zauvijek. 

Mučilo ga je..., od stotinu opcija izaberem najgoru. Da sam na vrijeme podvio rep, danas bih bio dio sretnog lavovoskog čopora mušketira i neženja, sit i napit. Tvrdoglavost me skupo koštala. 

Podnosio je nevjerojatnu žeđ. I glad. Naposljetku, nijemo je ispružio glavu na savanski travnjak i zatvorio oči. Griva mu se sljubila s polusprženom travom. Nervirale su ga te dosadne muhe i piskavi cvrkuti predatorskih ptičica. Rep mu je dobrano otežao, teško se branio.

Borba Liona dala mi je novu snagu. Shvatio sam nevjerojatnu vrijednost evolucije, jedna evolucijska stepenica više, nevjerojatno bogatstvo.

Ne smijem misliti koješta. Sreća je nešto što dolazi u različitim oblicima i teško ju je odmah prepoznati.

Neću biti ostavljen, nepokretan i plijen predatora. Niti gladan i žedan. Što mi treba više!?

Obuzela me je nepojmljiva i iskrena radost. Jedva čekam sutrašnji dan...

Kako zvati Boga?

Imam privilegiju. Da dublje ulazim u ljudsko biće, njegove patnje, nade i osjećaje. Nadam se da neću sablazniti ateiste, ali u životu još nisam sreo bezvjerca, niti bezbožca. I oni najupornije deklarirani ateisti, u jednom trenutku života, hodajući razdjelnicom dobra i zla, zdravlja i bolesti, života i smrti, bit će zapljusnuti valom pozitive i dobra. Jedino zbunjeni, neće znati kako to nazvati. 

Kažem im, ne brinite, budite ponosni što ste duboko duhovno biće, to je dar i blagoslov. Mogli ste se formirati kao ogoljena ljuštura, bezosjećajna i tupa, i plutati oceanima ljudske patnje. Nju biste možda lakše razumjeli.

Bog i vjera se ne spoznaju školovanjem, siromaštvom ili bogatstvom. Svaka spoznaja je osobna i dolazi iz srca. U dobru, Božje ime je obično persona non grata, u zlu svi se kunu i p(r)ozivaju ga. Ostaje činjenica da nije lako biti Bog. Osobno, ne bih mu bio u koži niti pet minuta. 

Ali, postoji način! Kao što postoje mnoga pitanja bez smislenog odgovora. Ili iste imenice sa stotinama naziva, primjerice ljubav, pravda, nebo, Jahve, dijete, Isus, zdravlje...Možete ih pisati velikim i malim slovima, izgovarati, slušati i gledati na tisuću načina, diviti mu se i plakati. Ili, ako vam je lakše šutjeti. Šutjeti i raditi, jako je bogougodno. On je totalno fleksibilan, neideologiziran, anacionalan, besplatan i uključiv. Kada mu ostaneš iza leđa, prvi će se okrenuti i pozdraviti te. Možda pri tom i namignuti. Sada reci, imaš li takvog prijatelja? Nemaš! Ali, upoznat ćeš ga, dug je život.

Božić je. Božji je rođendan. Nešto je stariji od nas, ali će se njegovoj proslavi odazvati mnogi. Kao starom, dobrom pajdašu, legi iz razreda ili sestri koju viđaš svake pete godine... Bit će darova, zagrljaja, i po koja suza radosnica. I nešto bogatije papice. A svečar? Bit će happy i ponosan, ganut do suza. Sitni znakovi pažnje nikada se ne zaboravljaju.

Bog sa stotinu imena. Ime je manje bitno, više sadržaj. Sa sadržajem si svakodnevno, samo nisi  bio koncentriran shvatiti da je to On.

Lijek je u kuhinji

Kuhinja i ja nismo na ti. Rođen sam u tradicionalnoj obitelji u kojoj se jasno razlikovao muški i ženski kutak. Slijedom tih podjela znam dosta o gradnji, poljoprivredi, stolariji i drugim muškim poslovima. Kuhača je bila mamina. Dobro, oprostite na sitnoj osobnosti, to je ipak samo crtica iz života moje generacije.

Uglavnom, prespavao sam mnoge kuhinjske i društvene trendove. Ulazak u svijet brze prehrane, s puno tijesta, mesa, masti i soli, ponajviše. Pa i Coca-Colu. Krivac je tomu i moja supruga, odlična i organizirana kuharica. Slatkišima, kao novootkivenim, teže sam odolijevao. Počeo sam se nutritivno buditi zadnjih godina, kada je hrana i kuhinja postala dio medicine.

U mojoj kuhinji čokoladna ladica je treća odozgora. To je zapravo kćerkina ladica, ja sam se najprije prikradao tu i tamo, a onda se udomaćio i počeo ju ravnopravno dijeliti. Jednoga dana kada se izborim za svoju ladicu, s guštom ću pobacati taj prokleti slatkiš i na dnu ladice nalijepiti trgovački papir i s rukom napisati: Zbogom čokolade! Ovo vam je moja zadnja. Ne dižete me iz hipoglikemije, ne izvlačite iz depresije, niti mi vraćate osmijeh na lice, niti mi dajete životni smisao. Zato vas šaljem na historijsko smetlište.

Sedamdesetih godina izvjesna Adelle Davis je napisalo je knjigu u kojoj je tvrdila da je hrana uzročnik mnogih bolesti. Proglašena je varalicom od službene medicine. U stvarnosti, kopirala je naše bake po kojima najviše bolesti natučemo vlastitim ustima. Dvadeset godina poslije, pojavile su se mnoge studije, pokušavajući odgovoriti na pitanje zašto populacija bogatog Zapada značajno više boluje i umire od raka, krvožilnih bolesti, osteoporoze, dijabetesa i lokomotornih bolesti(?), od siromašnijih populacija. Shvaćanja su se počela mijenjati. Prestaje se podrazumijevati da je hrana samo energent, danas bi rekli energana praznih kalorija, nego da su i mnogi njeni dijelovi odvojeni rafiniranjem, zapravo vrlo vrijedni sastojci koji mogu usporiti, pa i spriječiti mnoge bolesti. 

Tako danas razbijamo glavu slobodnim radikalima, antioksidansima, flavonidima, kumarinima, pektinima, vlaknima, omega-3 masnim kiselinama. O zaboravih još važnije...vitaminima i mineralima, mikro i oligoelementima. Duga je, pa i beskrajna priča o zdravoj prehrani.

Hrana može biti dobar lijek, ali ona nije panaceja, lijek koji liječi sve bolesti. Ako se liječite od posebnih, jasno dijagnosticiranih bolesti, suludo je razmišljanje kako se takve bolesti mogu liječiti hranom. To je ludost, a ludosti se čuvajte. Takvih provizornih krajnosti, danas sve više. Klonite ih se.

Pred njom je svjetla budućnost. Zapravo već i sadašnjost. Nema televizije bez svijeta kuhinje, u kojoj svi blebeću, dijele recepture, liječe fustracije i uzimaju nenadani komadić medijske slave. Kao bagatelne TV lutkice na koncu.

Vraćat ću se kuhinji, hrani i superhrani s izrazima dužnog poštovanja. Pronalaziti u njoj više lijeka, nego kalorija, i tako ispunjavati primljenu zakletvu medicinskog ćaće Hipokrata: Neka hrana bude vaš lijek, a lijek vaša hrana. 

Drugačija

Prijavila se na školsku biciklijadu, jedna od stotinu. Prije toga naporno je vježbala želeći odvoziti tu, za nju napornu rutu, i ne biti zadnja. Pedeset kilometara (?!), stalno joj je zvonilo u glavi. Sablažnjavala se na pomisao da je na odredište dovezu u pratećem kombibusu sa drugim rasutim teretima.

A onda, iznenadila se lakoćom bicikliranja i dolaskom na cilj među prvima. Međusobna čestitanja, slikanja i osjećaj ulaska u svijet odraslih. Pa više nisam mala, žgoljava Mila, mislila si je.

Slijedio je već uobičajeni ritual. Otvaranje brojnih šarenih ruksačića; voda, kolačići, kiflice, našlo se tu i bakinih palačinki od jučer. Solidarnost i razmjena jelovnika u takvim prilikama nikada nije bila upitna, dio je to folkolora i zajedništa. Ali, to Milin svijet nije.

Otvorila je svoj ruksak, iz škanicla je izvadila omiljeni kukuruzni kolačić i pridružila se drugima. Niti je primjetila, niti se obazirala na poglede ispod oka. Moguće da ih je bilo, ali vješto je koristila svoju formulu, ne vidim ih. Pojela ga je, zalila s vodom, i nastavila sa zajedničkim druženjem.

Celijakija je relativno često bolest, prisutna je u do 1% populacije. Poznata je u dvije forme: kao celijakija i/ili kao preosjetljivost na gluten. Zapravo se radi o istoj bolesti. Glutena ima najviše u pšenici. To je protein koji kod određenih osoba izaziva vrlo jaku imunosnu reakciju, s ciljnim oštećenjem probavnog trakta. Oštećenja mogu biti tako jaka da potpuno ogole bogatu funkcionalnu unutrašnjosti crijeva i od njih naprave cijev, oduzimajući joj svojstva organa. Kontakt s glutenom dovodi do proljeva i povraćanja.

Imunosna oštećenja često imaju širi spektar, tako da je danas prihvaćeno mišljenje, da nas bezglutenska prehrana može poštedjeti od mnogih drugih tegoba: nadutosti, oštećenja usne šupljine i pluća, kožnih promjena, umora, pada koncetracije, čak i sterilnosti...

Celijakija i Mila su skoro pa vršnjakinje. Rasla je u bezglutenskom svijetu i nikada se nije osjećala prikraćenom za bilo čim. Imala je čak dojam da sa svojom bolešću brže odrasta i cjelovitije se formira. Naučila ju je, ako ništa drugo, reći to famozno NE. Tako bitno u životu.

Danas je puna mladenačkih životnih planova. Željala bi poslije gimnazije upisati medicinu i profesionalno se baviti celijakijom. Ima osjećaj da bi svojim osobnim iskustvom mnogima mogla pomoći. Pa čak dati i svoj profesionalni doprinos u istraživanju celijakije i bezglutenske prehrane. 

Ne sumnjam u njena ostvarenja.

Željezo se kuje dok je vruće?

Postoje kultne laboratorijske pretrage. Željezo je jedna o njih. Pacijenti ga vole, jer iz njega iščitavaju nešto što je njima osobita vrijednost.

Visok ugled željezu je priskrbila vjerojatno njegova  široka upotreba u svakodnevnom životu, osobito u građevinarstvu. Tu je dobilo epitete moći, snage i armature. Ta snaga, po prirodi stvari, želi se prenijeti na organizam. Bez obzira što smo puno sofisticiranija bića, nego za transfer imaginarnih željeznih poluga. 

Ili, iz narodnog pamćenja nikada neće biti izbrisano da se željezo kuje dok je vruće. Jednostavnije pomoć trebam sada, sutra je kasno. Drugi metali i nemetali se kuju na različite načine, jedino željezo se kuje vruće i brzo. Baš kakvu pomoć tražim... Mogli bismo tražiti još puno metafora o omiljenosti željeza, ali ponešto može ostati i za drugi put.

Organizmu je željezo potrebno, obavezno kao gradivni element crvenih krvnih tjelešaca. Dovoljno ga unosimo uobičajenom, zdravom prehranom. Dugotrajni manjak ili gubitak željeza dovodi do slabokrvnosti. Zamršen je put eliminacije željeza iz organizma, tako da nekontrolirano uzimanje željeza, može dovesti do neprimjerenog pohranjivanja i nove bolesti- hemokromatoze. Serumsko Fe je varljivo i podložno nerazumljivim oscilacijama. Zato se smatra lošim pokazateljom razine i zaliha željeza u organizmu.  Daleko pouzdaniji pokazatelj razine željeza u organizmu je feritin, koji se kontrolira iznimno.

U svojoj praksi sreo sam malo bolesti koje pacijenti ne povezuju s manjkom željeza. Slabokrvnost je logično na prvome mjestu, i sve njene kakve-takve i nategnute izvedenice kao što su slabost, iscprljenost, vrtoglavice, brzo umaranje, loša koncentracija, lupanje srca... Premda slabokrvnost, po definiciji, određuje broj eritrocita i njihov volumen i hemoglobin, a ne razina željeza u krvi, proteći će još puno dravske vode dok prosječni pacijent, a bogme i poneki liječnik, odbaci željezo kao ključno za dijagnozu slabokrvnosti.

Osobno, nebitno mi je željezo u krvi. Nije u matici moga razmišljanja. Postoji u krvnoj slici dovoljno drugih parametara za postavljanje dijagnoze manjka željeza. Uz pravilnu prehranu, željezna glad ne postoji. Slabokrvnost je i ovako rijetko dijagnoza, puno češće simptom nekih drugih, ozbiljnijih bolesti. A tada su pravila medicinke igre potpuno drugačija.

Slikovna medicina

Ogledala ne lažu. Mladima pojačavaju samodopadnost u raskoši ljepote, nešto starije podsjećaju na brzinu življenja, neurednosti brade i brkova i ulazak u porodicu bjeloglavih supova. Ona jesu i ostat će kraljevi površnosti. Uz svu svoju iskrenost, upravo zbog površnosti, štošta i sakriju, zbog čega kod mnogih zaslužuju posebno poštovanje.

Takvi feleri se ne događaju ogledalcima nove generacije, mobilnim telefonima. Nakrcani brojnim megapikselima i odličnim rezolucijama, ništa ne skrivaju. Uz to, vještim dokoličarima daju dodatnu mogućnost pristojnog fotošopiranja. Ali, to je već igra u kojoj je sve dozvoljeno.

Slikovna medicina je pak ponajdalje odmakla. Slike su carstvo medicinske dijagnostike. RTG, ultrazvuk, CT, magneti, endoskopije, i koješta drugo, tek su neki primjeri. Sve je podređeno dobroj i kvalitetnoj slici, tehnologije se tu ne štede. Koriste se i brojni poboljšivači vidljivosti, boje i tona. Najpoznatiji su oni iz porodice doplera, ali i svi mogući kontrasti, uključujući najmaštovitije, npr. radionuklide i krvna zrnca. 

Slika ovdje nije jasna kao zrcalna ili telefonska. Dubina oduzima vidljivost i pojačava apstrakciju.

Pacijenti se žale, ništa ne vidim...kao da nešto vide na Baščanskoj ploči ili programerskom pismu. A, imaju pred sobom odličan proizvod.

Educiram(!)...svaka slika ima tri dimenzije. Prve dvije prepoznajemo rođenjem, za treću treba imati fakultet. Koji put ne jedan, nego i više. Naime, bistrenje mutne slike rješavaju profesionalci, katkad timovi i konziliji. Tu slika postaje ozbiljna priča, koja doslovce odlučuje ili se poigrava našim životima i sudbinama. Prepoznati lošu sliku je obično put u neizvjesne, a kojiput i po život opasne procedure. 

Ili, put k toliko željenom izliječenju.

U svakom slučaju, polako sa slikama, i sudovima o njima. Jako su varljive.

Postoji li metak za stare pištolje?

Medicina nije tako jednostavna disciplina. Biti uspješan u medicini traži mnoge ljudske kvalitete. Dobru komunikaciju, otvorenost, iskrenost, prilagodljivost, svjedočanstvo...Mali postotak naučenih znanja i vještina tijekom školovanja, transferira se pacijentu. Zato je bitan optimalno učinkovit način prijenosa. 

Biti dobar doktor, ma što to značilo, znači naći vibru sa svojim pacijentom, što znači primjerice pokazati pristojan interes za lov, dizane kolače, zemljoradnju, zvjezde repatice, nepravdu, bračne i ine probleme. I kroz sve to provlačiti svoju medicinsku ideju i poruku. Pacijent poštuje kada koristite njegov medij komunikacije.

Mnogi uvaženi i pametni doktori, isprani bolničkom sterilnošću, titulama i pozicijama, dožive ozbiljno razočarenje kada prvi puta uđu na kakvo-takvo hrvatsko medicinsko tržište.

Moj pacijent, postavio mi je neki dan baš zanimljivo pitanje, pitanje koje ga tišti, podrazumijeva se.

Dok, zanima me, imate li metak za raštimane pištolje? 

Dao sam si truda i odgovorio.

Miško,

Jooj opet ti. Ne znam, nemam pojma. Nisam balističar. Ali, služio sam dvije vojske skoro tri godine, oružje koristio nisam, ali nešto sam ipak naučio. Pištolj je ozbiljna alatka, traži zdravu pamet, dobro oko i mirnu ruku. I stalno upucavanje. Zato ga redovito koristi, čisti i podmazuj. I nikada ne konzerviraj. Time ćeš održavati njegovu životnost i učinkovitost. Vrlo jednostavno, zar ne?

O mecima ti znam još manje. Kalibar, probojnost, eksplozivnost...hm? Ipak, ne znam, stvarno ne znam ništa. Terra incognita.

Pa čekaj malo, što si se uhvatio starog pištolja? Objesi ga na zid uz druge pohabane suvenire i nek priča svoje priče zajedno s njima. Bit će zabavno. Muškarci barem vole takva književna štiva, mnogima i jedina. A i podsjetit ću te, ja sam primjenjeni biolog, znam da se njeni zakoni moraju poštovati. Možda tvojoj pohrđaloj puci pomogne nakratko kemijsko drnčanje*  i vrati joj nešto lažnog sjaja. 

Ali zapamti Miško, biologija je zakon. 

Lijep pozdrav,

Dok

* DRNČ: Deterdžentski Rastvarač Naslaga Čađi

Igraj se s perlicama

Igraj se s perlicama.
Zelenim, rumenim, roza i plavim.

Osjeti kretanje, radost i sjetu.

Ponosno ih pokazuj cijelome svijetu.

Zelena perla. Leptirić mali.

Perla malena. Vesela, rumena.

Perlica roza. Nisam baš boza.

Plava sam i moćna. Tvoja sam doza.

Perlice. 

Zaigrane smo i tako male,

u tvoj život lako smo stale.

Gledam im odsjaj, ko dugine boje.

Hm!?

U njima vidim godine svoje!

Slaži, broji i igraj se,

budi dijete,

Tako ćeš pobjeći od svoje sjete.

Postati svoj heroj

Put do gromade je poznat. Uvijek se držim najjednostavnije teorije. Čovjek je milijunima godinama evoluirao, osim mozga, koji je postojano ostao zaleđen na formatu održavanja vrste. Održavanje vrste podrazumjeva obilno jedenje. Tako smo postali moderni ljudi s trocifrenom kilažom i mozgom iz kamenog doba. Tu teoriju uvijek koristim jer je logična i jednostavna. I nikoga ne vrijeđa. Jer sve probleme prebacuje na evoluciju koja je daleko iznad nas.

Vraćam se gromadi, naravno ljudskoj. Razapeta mnoštvom kila teško hoda, ponajviše zbog masnog tapecirunga i ne trpi bezvezne sjedi-lezi manipulacije. Mozak je opterećen, noge teške, koljena iksičasta, trbuh obješen. Upale oči već odavno ne vide ptičju perspektivu. Svaka suvisla priča o povratku natrag, protkana je izlikama i isprikama. 

Život ipak donosi i obrate, praveći od gromada heroje. 

Jozu poznajem dugo, kao izrazito bistrog i odlučnog mladog čovjeka. Prošao je, uz koješta drugo, obje faze: evolucijsku i herojsku. Govori mirno, važe svaku riječ i pažljivo ih traži. Nisam valjda subjektivan kada kažem da ostavlja dojam vjerodostojne osobe.

Već gubitak zarobljene vode donosi olakšanje i motiv. Tada vaga prestaje biti tabuizirana. Povratak gležnjeva i kakve-takve strukture stopala i šaka postalo mi je veliko ohrabrenje. A tek pojava već dobrano atrofiranih mišića nogu i ruku...(?) Vraćam se! Ipak, sve su to početne operacije. Ključne bitke vodio sam za trbuh, vrat i prsište. I naravno vagu, kao pozadinski marker.

Rovovski je to rat: dan po dan, metar po metar, kila po kila. U toj bici najlakše je razumjeti složenost čovjeka. Mozak, psiha i volja su ključni alati, želudac polako klizi u drugi plan. Ponekad, u trenucima krize, znao sam sumanito tražiti znak. Smanjeni podvoljak, komotnije hlače, lakše obuvanje cipela. Bušenje nove rupice na remenu već je ohrabrujući napredak koji sam obično proslavljao intimno, s puno pozitivnih emocija. To mi je bio najobjektivniji znak ulaska u svijet dostojanstvenih. Prve ozbiljne promjene na vagi vratili su mi vjeru i bezpovratno samopouzdanje. Bitku sam dobio, ali rat mi ostaje za cijeli život. Da bih ostao čovjek...

Zaoštrio je Joza monolog na kraju.

Nikoga, nit' zbog čega ne stigmatiziram. Zdrav duh u zdravom tijelu je najsigurniji put k ljudskom ostvarenju. Ali postoje i drugi načini. Postati svoj heroj, bez nepotrebnog društvenog larmanja. Kao Joza, naprimjer.

Stopagrad, moj grad

Njime se bave mame, sportaši, liječnici, arhitekti... Fetišiziraju ga brojne kulture i narodi.
I meni je drago.

U čemu je njegova moć?
Stabilnost i kompaktnost mu osiguravaju tri uporišne točke: na peti, ispod palca i malog prsta, čineći tri luka, što mu daje vrhunsku statičnosti, motoričnost i fleksibilnost. Svemu pripomaže i dvadeset osam stopalnih kostiju, brojne sveze, zglobovi, te mišići stopala i potkoljenice. 

U životu sretoh brojna stopala.
Ravna, deformirana, gljivičasta, ishemična, edematozna, neodoljiva.
Ta brojna stopala su zapravo moj grad. Zato ga i zovem jednostavno i logično, Stopagrad. Osobit je, jer pripada samo meni. Nema ulica, automobila, birtija, nasilnika, osvetnika i slinavih pijanaca.
U njemu žive samo stope i stopala. Njihove priče su mi uvijek zanimljive.

Slušam ih...

Malo, baršunasto, dječje stopalo: neka me roditeljska ljubav grije cijeli život. To mi je jedina želja.
Tu, do njega je dijabetičko stopalo. Modro je, ofureno i nekrotično. Nosilo sam ambicioznog poduzetnika, kaže. Nije mario za mene, nego za karijeru. Poplavilo sam. Kirurg mi je nedavno odvratno prosiktao, ti si za infektivni otpad. Čekam presudu.
Pratim sa strahopoštovanjem postojane stope zaslužnika, radnika i ratnika.
Simpatičan je ćutljivi mig djevojačkog stopala. Trebam samo njegove tople usne. Ništa više!
Gledam i stopala pogubljene generacije, koji su u bespućima povijesne zbiljnosti otišla glavom bez obzira. Tvrda je tuđa zemlja, tako da su njihove stope slabije vidljive.

Tisuće je mozaičnih sličica iz mojega grada.
Svako stopalo priča, svaka priča sudbina.
Kada prestanu pričati ona, nastavit će njihove stope. 

Život ne staje.
To je moj grad, moj Stopagrad.

Volja ti

Putovanja uvijek donose zanimljive izazove, osobito ona po čarobnoj i nestvarnoj zemlji Bosni. Ulazim u Kupres i po svome starom lošem običaju sječem krivinu i gazim punu crtu.

Nije mi prvi, vjerujem ni zadnji put.

Osobitost ove "sječe" je u tome, što su me odmah iza krivine dočekali organi reda. Jedan stariji, masniji, s bogatim, urednim brkovima. Drugi iritantan, žgoljav, na izlasku iz puberteta, virio je starijem kolegi iza ramena. 

-Dokumenta molim, brko započne već poznatu konverzaciju.

-Pružim prometnu i vozačku, potpuno nezainteresirano i gledam ravno u pravcu grada.

-Petre iz Slatine, gazio si punu crtu, kaže mi, pošto je letimično pogledao dokumente.

-Moguće, pravdam se. Vjerojatno sam izravnavao krivinu, a malo i žurim, kasnim na trajekt, nepotrebno dodajem.

- E da, da, uvijek žurba. Okreni se i pogledaj, kamera ti blica zbog brze vožnje, poentira mladac, brki iza leđa.

Okrenem se, gledam. Ne vidim nit' kameru, nit' blicanje. No, dobro, zadržavam kontrolu.

A, onda priča nehotice ode na Kupres, Slavoniju, nove ceste, najbliži granični, trajekt, na sve ono što može ispuniti odvratnu prazninu...

Nestrpljiv sam, koliko sam kriv(?), prekidam mučenje.

-Bogami, ne znam, kaže stariji. Zvat ćemo postaju.

Kud sad postaja, mislim  u sebi, samo mi još ona treba. Ne gledam više ravno, nastojim uloviti brkine oči. I ulovio sam ga i razumio, barem što se mene tiče.

-Gledaj, kaže mi, sada s opuštenijom mimikom lica i dobrohodnim, pa i prijateljskim pogledom. Postaja ti može i oprostiti, ali znaš treba vremena, treba zvati, a možda možemo i mi ovdje, ali...

-Ajde rješite, samo brzo, žurim, molim ih.

I onda, rasplet...

-Mali, okrene se kolegi, zovi postaju da brišu kameru. I mladić ode u auto.

Sada, kada sam shvatio da imam rješenje, pitam zadovoljno, mogu li ostaviti štogod za napojnicu, ćevape, naporan je i dug dan.

-Volja ti, reče glasom prekaljenog lovca, ne skrivajući sada već šmekerski osmijeh.

Pregrizem, izvadim iz novčanika "radića", brzo ga namotam na donji dio lijevog kažiprsta i stavim šaku na vrata, pipajuć malim prstom spušteno staklo.

Brko zatrese stražnjicom, okrene ju prema kameri, uzme novčanicu i gurne ju u desni džep svoje uniforme. Usput me pohvali da samo stari vukovi znaju kako se komunicira s policijom. Ruke uvijek držati nisko, podsjeti me.

Zahvalimo se na ugodnom susretu i raumijevanju. Krenem, potrubim i nestanem. Svatko nastavi dan sa svojim zadovoljstvom, ja najviše zbog onog nevjerojatno simpatičnog 'volja ti'.

Muškarac

Tako očekivani nasljednik. S crvenog tepiha.

Roditeljska radost i briga.

Zamor i glavobolja učitelju.

Sportaš. 

Lovac i lovina.

Dobar, nezahvalan, pristojan. 

Otac, sin i muž.

Hranitelj i branitelj. Kockar i pijanac.

To je on.

Gledati, a ne vidjeti šuplje bataljune.

Uokolo.

Diviti se jačim i moćnijim

i s pristojnošću slušati njihove priče 

o čestitosti, moralu i poštenju.

Radost ironije.

Ipak, uz sva životna klaćenja, 

lijepo je biti muškarac. 

Plivati protiv matice i struje vjetra.

Jak.
Uspješno misliti, graditi i stvarati,

i ostati pristojan.

Pravi muškarac.

O karakteru, s panja

Sjedila je na panju. 

Prišao sam joj, pomakla se na rub i rekla mi, sjedi. 

Ima mjesta za oboje. 

Pogledala me i počela...

Dijete moje, život je pred tobom. Neće te maziti. 

Svaki dan je tvoja nova kušnja.

Spremi se za sve nedaće: borbu, siromaštvo, glad, rat, smrt...

Primi ih otvorena srca i s blagoslovom,

neka ti one daju novi životni smisao.

Čuvaj se bogatstva i moći. Oni će ti zaprljati obraz. 

Ne možeš musav kroz život.

Ako ti se bogatstvo dogodi, odbaci ga, ne robuj. 

Jedino bogatstvo bit će ti djeca.

Želiš li poštovanje najbližih?

Budi svoj! Teško je to, najteže, ali i najsmislenije.

Sve u životu možeš kupiti. Zemlju, kuće, diplome, prijatelje. 

Bit ćeš zadovoljan i sretan. Nakratko! 

I na radost svojih neprijatelja.

Kada ovako život privedeš kraju,

bit će ti jasno. Njega jedino kupiti ne možeš.

On ti je darovan. 

Nisi ga ničim zaslužio, nemaš se čega sramiti. Ne možeš ga trajno zadržati.

Ali, dar je radost. 

Živi ga zato cijelim srcem i diši punim plućima.

Poštuj svoje darovatelje, i zahvaljuj im cijeli život. 

Ti si im najvrijedniji dar.

(priča moje bake)

Moja Hrvatska

Šum vjetra.

Bogatstvo svoda nebeskog. Čudesna mladost.
Miris polja. I života.
Vjera, nada, snovi.
Moja Hrvatska.

Huk pjegavih hijena,
bića, drug'čijeg metra i želuca.
Ulice pune duhova.
Grč, bol, stisak.
Oteta Hrvatska.

Čekam.
Iskrast će se Ona. Moja Hrvatska!

Zavist

Gledam Savu. Mirno, s poštovanjem. 
Divim se, i zavidim...

Zavidim velikom žutom leptiru s meraje

na slobodnom i bezbrižnom letu u šarenilu cvijeća.

Na kratkoći života, moći prilagodbe

i smislu za ljepotu.

Zavidim i divljim savskim patkama

na iskričavosti i lakoći gniježđenja 

na zaraslim i blatnjavim savskim obalama. 

I na staništima bez granica.

Zavidim ponajviše zaigranom božanskom povjetarcu, 

što ležerno prebire po mreškastim savskim valovima. 

I bezbrižno se poigrava s krošnjama vrbaka i topolaka. 

Na obim njenim obalama.

                

Ali...

Teška su vremena.

Preteška. Beznađe i očaj.

Dosta mi je svega Gospodine, što činiti?

Gledaj Savu i uči. Odgovori mi.

Gužva međ' ženskim međunožjem

U njega bulje svi. Osjećaj je da će upravo ono izljedriti šesticu eurojackpota. Podjednako je zanimljivo muško i žensko, ali žene kao bolje majstorice prezentacije i prodaje su gledanije. Osobito u ljetnim mjesecima. Da se razumijemo, nije to klasična prodaja, prije je to pipanje pulsa ili romantična adrenalinska igrica. Kasnije, možda se pojavi povoljni kupac. Ali, o tom, potom...

Naglasiti snagu preokupacija je mladih, jakih i akcijskih ljudi, neopterećenih nametnutim arhaičnim kalupima. Oni kroz uređeno i isklesano tijelo pokazuju uloženu energiju, odlučnost i odricanja. Ne očekujmo od njih da lamataju školskim diplomama, prestižnim radnim mjestima i kuharskim vještinama. Te stvari su i ovako predmet cjeloživotne prezentacije.

Uredno isklesano tijela predmet su znatiželje umjetnika riječi i lika, ali i širokih narodnih masa. Od početka ljudskog roda, do danas. Kako bi nam izgledali muzeji, trgovi i crkve, bez njih? Ili svijet bez Michelandjelovog Davida ili Manekkena Pisa? 

Teško je govoriti o odijevnoj oskudnosti u društvu s visoko postavljenim moralnim standardima, gdje poštenje i čestitost pršte jače od svježe otvorenog šampanjca. 

Ljudska zloba, zavist i licemjerje, pa i ponekih duhovnih gurua, proglasilo je ljepotu tijela zavodničkom i nepoželjnom. Čak i grešnom. Premda je svakom jasno, da grijeh ne čuči u mišićavim nogama, nego u grešnoj duši i praznom srcu.

Zato, mogu samo reći, neka gužve, neka... Uvijek je gužva rađala pozitivu. Ako je još pred ženskim međunožjem, onda je na radost i žena i gledatelja.