Božićni bor

Pratim za žaljenjem unezvjerenu predbožićnu strku gazdarica, koje cijede zadnje lipe u megadućanima ugađajući nezasitnim kapitalistima i Kinezima.  Nedajbože, da za Božić usfali. Želim im olakšati predbožićnu moru i učiniti Božić jednostavnijim i smislenijim. Možda ih i poštedjeti od sindroma slomljenog srca koje ovakvi dani znaju donijeti. Zadatak je niti težak, niti neizvodiv.

Za početak, vrati se korijenima.
Dva su simbola Božića: jaslice i bor. 
Bor me u ovome trenutku više nadahnjuje, jer bolje predstavlja strku domaćica. Jaslice su i ovako uglavnom gurnute ispod ormara i izvlače se prigodice.
Simbolika božićnog bora proizlazi iz njegove vjerske, geometrijske i biološke dimenzije.

Vjerski razlozi dolaze iz biblijske slike prvih ljudi i jabuke sa zabranjenog stabla. Danas, poslije milijun godina, stablo i dalje figurira kao simbol vječnosti, poštovanja i reda.

Geometrijska priča vezana je uz kristijanizaciju pogane Njemačke. Njegov trokutasti izgled postao je idealna metafora Oca, Sina i Duha Svetoga.
Usput, trokraka geometrija i poslije, odlično oslikava međuodnose zemaljskog oca i sina i nešto duže i složenije njihove osnovice.

Biologija je boru dala ekološko značenje. Vječno zelen postao je simbol čistoće,  besmrtnosti i ljudske održivosti.

Dva su povijesna događaja globalno popularizirali božićno drvce. Njemačke vojarne s kićenim borovima u 19 st. popularizirale su i vojsku i bor. Nekako u isto vrijeme bor se svidio i mladoj engleskoj kraljici Viktoriji koja se i slikala ispred bora, a sliku je objavio američki časopis Goodey's Lady's book (kroničari navode da su Amerikanci pri tome kraljici 'skinuli' tiaru, a princu Albertu 'obrijali' brkove!). Bio je to prodor bora u anglosaksonski civilizacijski krug. 

Nevinom boru nakićenom jabukama, prvi komercijalni udarac zadao je njemački besposleni puhač stakla, kada je napuhao prvu staklenu kuglicu za bor (kao zamjenu za preskupe jabuke!) i tako široko otvorio vrata njegovoj komercijalizaciji.
Šarolika elektronika i druga plastična skalamerija koja je slijedila, samo su ga dodatno udaljili od njegove iskonske simbolike.

🤔Vjerujem da sam bio uspješan i da sam na postavljeno pitanje, kako pojednostaviti Božić, s početka priče dao zadovoljavajući odgovor. Hmmm!?

I smanjio predbožićnu glavobolju domaćicama i njihovom zahtjevnom okruženju!?

Sretan vam i veseo Božić! 

U ozračju zelenog bora, okićenog s domaćim jabukama!

Zvečevo

Nije ovo samo sjećanje na jedan uzbudljivi ratni dan, mladenački avanturizam ili čokoladicu 'zvečevo'.  Ovo je mali prilog putovanju k ratnoj istini i njenim izazovnim stranputicama.

Prije trideset godina,  nas desetak i nešto pripadnika slatinske brigade, u jednom vojnoadrenaliskom (čitaj suludom!) pohodu krenuli smo od baze Zvečevo put Kamenske. Nismo imali nit' jednu vojnu aktivnost, samo smo pratili tragove povlačenja neprijateljske vojske. I nismo ništa osvojili, jer svoje se ne osvaja. Dostojanstveno i u tišini  smo ušli u praznu Kamensku, vidjeli i pobijedili!

Dva dana poslije mediji su brujali o velikom osvajanju Kamenske. 'Osvojili' su je naravno naši medijski moćniji susjedi. Da li su poslije naplatili svoje 'osvajanje' kroz zasluge, činove i napredovanja, o tome nemam pojma. 

Zvečevo

Božić 1991. 

Dan prije,  Zvečevo je postalo spaljeni turistički kompleks, s još uvijek svježim smradom paleži i dima. Neprijateljska vojska otišla je nekoliko sati ili dana ranije, ni danas ne znam. Postojalo je jamstvo (ups!) potpune sigurnosti te smo badnju noć konačili u spaljenoj konferencijskoj dvorani. Sutradan, na Božić, zapovjednik nam neformalno predloži: Idemo dalje!  Ne znam da li smo tada bili vojska ili  vesela družina opijena slavom pobjednika.  Krenuli smo, pravac Kamenska. Osobno sam upravljao doniranim istočnonjemačkim sanitetskim kamionom „robur“, na začelju kolone. Ulazimo u potpuno prazno selo.  Smrad paljevine.  Pokoja zaostala polutka od svinjokolje, za koju se nije našlo mjesta u prtljažniku, govori o brzini zbjega. 

Bojali smo se mina, te smo kroz selo nabadali pješice, korak po korak, buljeći u rupe na asfaltu. Bili smo ponosni Slatinčani, kao prva vojska koja je ušla u Kamensku. Bio je to odličan osjećaj. Namjeravali smo dalje, put Bučja, ali neposredno iza puteljka koji vodi prema spomeniku, cesta je bila zapriječena brojnim nabacanim balvanima. Krenuli smo zato stazom put Spomeniku pobjede. 

I onda... Na pola puta do spomenika, iz pravca Požege u niskom letu, izletio je moćni MIG jugoslavenske vojske. Bio je to moj najdramatičniji susret s avionom ikada.  Gledali smo se licem u lice, iz neposredne blizine. Ogromna grdosija ukipila me i prikovala pogled za veliki, zamašćeni motor i pravilne krilne zakovice. Nisam stigao vidjeti ni da li je naoružan.  Proletio nam je iznad glava, onda se naglo podigao i otišao prema Papuku.

U kasnim satima, odlučili smo se vratiti u Zvečevo. 

Trebalo je čekati dva dana da praznu Kamensku zaposjedne druga postrojba, iz nama dragog susjedstva.

(Iz neobjavljene monografije Podravska Slatina u Domovinskom ratu)

Hitno je...

Iz regionalnog centra urgentne medicine upravo je dojavljeno; visokorizični bolesnik za krvožilnu bolest Mile S., ima jaku bol u prsnom košu i preznojavanje. Dispečer regionalnog centra provjerava lokacije timova urgentne medicine na terenu. Daje nalog najbližem od njih. Educirani liječnik ili tehničar urgentne medicine za 9,5 minuta su u kući bolesnika. Pregledom, EKG-om i priručnim laboratorijem, postavljaju dijagnozu infarkta. Infarktu, koji se liječi propuhivanje začepljene krvne žile. Takvih je više od 70%. Na taj način nekroza (odumiranje) srčanog mišića bit će minimalna. 

Bolesnik je stabilan, i na urgentnom timu je borba s kilometrima na širokoj otvorenoj cesti, doći što prije do invazivnog kardiološkog centra. Dispečer koordinira bolničko osoblje. Sto devetnaestu minutu od početka boli započinje koronarografija, implantira se stent, šteta je minimalna, oporavak brz. Drugi dan Mile se vraća kući, četvrti dan je na poslu.

Mislite da se radi o znanstvenoj fantastici? Nipošto! To je europski model funkcioniranja urgentne kardiovaskularne medicine. On živi u praksi. Na europskim i svjetskim kardiološkim kongresima prezentiraju se vremena od početka boli do stentiranja ("from pain tu baloon"), usporedjuju se minute, brzine oporavka i brzina vraćanja na posao. To je mjera uspješnosti urgentne kardiološke službe. Takvo razmišljanje je postala smjernica koja je ušla u stručne kardiološke protokole. Mi u Europu ulazimo za dvije ili pet godina. Nije bitno. Do ulaska u "klub", kako si tepamo, moramo prilagoditi zakone i pravna država mora profunkcionirati. 

Prije dvadeset dvije godine radeći u seosokoj ambulanti, ruke sam prao u pohrđalom limenom lavoru. Danas su higijenski uvjeti bolji, ali stanje u zdravstvu nije. Zadnjih dvadeset godina tehnologija je učinila zdravstvenu revoluciju neslućenih razmjera, a mi od te revolucije smo pohrđale lavore zamijenili nešto boljim lavaboima. To je sve.

Sustav upravljanja zdravstvom na lokalnoj razini očišćen je od kompetentnog osoblja. Vode ga ljudi bez pozitivnih radnih biografija, hladnokrvni karijeristi, bez stručnog znanja i vizije. Državni novci se troše po principu "sve za ništa". Mislim, sve novce, za ništa usluga. Brojna i dobro ugojena zdravstvena administracija ih servisira i daje ima osjećaj snage i važnosti.

Europa, sa svim svojim manama, ipak razmišlja drugačije. Pacijent u zdravstvenom sustavu je svetinja i čitav sustav je podređen njemu. Zdravstveni sustav čine osiguranja i djelatnici. Misli se svaku kunu. Prostor između pacijenta i zdravstvenog djelatnika je debirokratiziran. Zdravstveni feudi ne postoje. Rad se cijeni, zdravstveni djelatnici su pošteno plaćeni i imaju punu slobodu svoje kreativnosti.  Zdravstvo nije potrošnja, to je gospodarska investicija.
Pred bolnim smo rezovima, valjda nam zdravo zdravstveno tkivo do tada neće odumrijeti.

(Ova svoja zapažanje sam zapisao u petak, 28. studenog 2008.)

S vremenskog odmaka: 

Vremenska smo bića i volim se sjetiti ovakvih blesovnica da nas autentičnije pozicioniraju u vremenu i prostoru kojem pripadamo. Na tebi je, dragi čitatelju, da procijeniš naš put, brzinu i izdržljivost (05.12.2021)

Vjera i nevjera

Ne znam, otkud mi vjera i nevjera? Mog'o bi to zvati svjetlom i sjenom ili mudrošću i ludošću? Nebitno. Ipak, vjera ili nevjera? Možda zbog debele knjige iz moje knjižnice koju gledam cijeli život, a još ju iskreno nisam ni otvorio.

Na školskom vjeronauku naučio samo da je Papa nasljednik Sv. Petra i da je nepogrešiv po pitanju vjere. Tu dogmu s dječačkom iskrenošću, nosim u sebi. Švora s prosvjeda protiv epidemijskih mjera za Covid-19 (istina, epidemiologija nema veze s vjerom!) ne osporava Papi pravo na svoje mišljenje, ali se s njime ne slaže. Hrabra redovnica!? Ali, hrabrost i pamet nisu istoznačnice. 

I hrvatski biskupi, što zbog plitkog kalkuliranja ili dubokog neznanja, opasno miješaju babe i žabe. Ne iskupljuje ih ni jedno, ni drugo. Znaju da upravljaju stadom, često dominantno primitivne svjetine, koja svoje narodne manire mijenja jednom tisućljetno. "Jesmo za protivepidemijske mjere, ali neka budu nježne", iščitava se iz biskupovih priopćenja.  Nije li to na djelu neka nova katehizacija, teologijom nježnosti? Ili i biskupe muči pitanje vjere i nevjere? Malo više edukacije i znanosti, a manje primitivizma, ovom narodu nebi škodilo. Kao i pozitivan primjer njihovih biskupa. 

Proizvod je pojava osobitih i čudnih vjernika, tobože cijepljenih ekskluzivno Isusom. Druga cijepljenja, osobito ona bratom čovjekom, ne priznaju. Ne vide da je Isus u bratu čovjeku, na respiratoru ili ECMO uređaju. I umirućem. Iskreno ih žalim. 

Nije lak odabir između vjere i nevjere. Cijeli život je zapravo ples preko te nevidljive crvene linije. Ali, nađe se tu i jako dojmljivih priča. Osobita je jedne drage redovnice, mudrice. Svakim jutarnjim oblačenjem, ne znam  oblačim li odijelo vjernice ili nevjernice, kaže. Kakvo odijelo sam taj dan nosila reći će mi večernja meditacija i ispit savjesti, poučava. Danas je svetica.

Vjera i nevjera srest će se jednom na kavi i popričati. Važno je da do tada ostanu čista obraza. Jer se samo s čistim obrazom može voditi dijalog.

Bilo o vjeri ili nevjeri! Ili oboma!

Škrinjica i tor

Zanimljiva je životna evolucija. Postojalo je vrijeme škrinjica, u kojima se brižljivo čuvalo blago: oporuke i zavjeti, zlato, ključevi i vrijedni papiri. Ključevima škrinjica upravljali su gospodari. I gospodari svijeta.

Svijet se u međuvremenu promijenio. I njegove vrijednosti. Nema tradicionalnih škrinjica. Rodile su se nove. Netko, vjerojatno iz nostalgije za prošlim vremenima, nazva ih ponovno škrinjicama, drugi pak torovima. Kako kome volja. Igra riječi. Ironija je, da čovjek koji se u međuvremenu pretvorio u najveću svjetsku bezvrijednost, postao je dragocjeno blago. Škrinjica i torova.  Istovremeno.

Ups! Čudili bi se nekadašnji gospodari svijeta. Ništa nebi razumjeli.

I ja sanjam.  Što prije, pobjeći iz torova i škrinjice, i uživati u ljepoti svoje bare, nebeskim vrbama i lovu na čikove. I usput se družiti sa svojim starim prijateljima. Divljim patkama i zečevima.

Opušten, u istinskoj slobodi.

Prdac više, doktoru kuna manje

Završio je klimatski summit. Svjetska siva kora koja treba spasiti planet, dovezla se avionima i posijala hektolitre ugljičnog dioksida iz skupocjenih automobila i dala svoj pristojni doprinos klimatskom zatopljenju. Danas će valjda svečano objaviti da se nisu ništa bitno dogovorili. Jedan od njih, "sleepy Joe", poznat kao i USA president, dokoličareći, iznenadio je englesku vojvotkinju dugim prdcem tijekom srdačnog razgovora. Ona zgranuta, minutu poslije je vijest obznanila gradu i svijetu.

Jasno je da se globalno ne može riješiti ništa. Postavlja se pitanje koliko je nespretni Joe zagadio mikrookoliš?  Sigurno ne poput jadne kravice, koja je na suumitu pribodena na stup srama zbog metanskog onečišćenja. Svejedno, prosuo je ponešto ugljičnog dioksida, sumpora, metana, smrdljivih kiselina, pa čak i kisika. I zgrozio vojvotkinju.

Vjetrovi su naši sveprisutni, neizostavni.  Stvaramo ih oko pola litre dnevno crijevnom fermentacijom, gutanjem zraka i stresom, preko vegetativnog živčanog sustava. Doživljavamo ga kao nadutost ili meteorizam i pravi ozbiljne subjektivne, pa vidimo i socijalne probleme. Oslobađamo ga se podrigivanjem, znatno češće flatulencijom. Vjetrovi su različite dužine, frekvencije i mirisa, ovisno o konzumiranim namirnicima, svirali/rektalnom sfinkteru i rezonantnoj kutiji/trbuhu. 

Na zanimljiv svijet vjetrova vratili su me moji unučići. Onim najmanjima, sretno odrastanje svodi se na papicu, kakicu, podrigce i prdce. Nešto starije damice su obazrivije i pristojno se kontroliraju. Samo spominjanje vjetrića ne sjeda im dobro. Najstariji unuci, već pučkoškolci, vjetrove koriste kao ubojito oružje socijalne komunikacije. Sjesti didi u krilo, pustiti smrdljivog tihomira i izgubiti se, urnebesan je doživljaj. Posebno, ako se dida ljuti.

Pitanje vjetrova i njihovog volumena je pitanje životne i nutritivne ravnoteže. Nema lijeka, vjetrovi nisu patologija. Pomaže manje jesti, alkalna prehrana i optimalno psihofizičko opuštanje. 

I na kraju odgovor na pitanje, da li je Joe učestvovao u planetarnom zatopljenju. Vjerojatno vrlo, vrlo malo, ali ne cjepidlačimo. Bez lajave vojvotkinje, nitko nebi ni znao za problem njegovog zatvarača. A opustiti se mora.

A i komunikacija postaje relativan pojam. U svijetu u kojem živimo, sve je popularniji govor prknom, umjesto jezikom.

Uškopljeni Hrvati

Vjerojatno ste čitali što su ljudi slobodne misli govorili o Hrvatima, prije više od sto godina. Ne zlurado ili zbog manjka patriotizma. Baš naprotiv, odgovorno i u najboljoj namjeri.

            Kukavan je Hrvat novog vremena, te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi. (T. Ujević) 

            O lažnom domoljublju: "Naša hrvatska prsa, kad se busamo, zvuče snažno, ali najčešće zato što su prazna. Bolje bi bilo da udarac bude manje zvučan, ali zato dubok i sadržajan." (V. Gotovac)  

            Hrvatska već vidje svakojakih čuda, al'ne nađe štrika za toliko Juda. (A.G. Matoš)

Nemam hrabrosti govoriti kao oni. Oni su bili face, sigurni u svojoj slobodi i neobaveznosti, i nisu puno marili za tupe Hrvate. Njihove metafore i poruke su jasne poput dječjih slikovnica. 

Te Hrvate, štetočine, zvat ću ravnozemljašima, izrazom koji je dobra kompozicija njihovog intelektualnog i moralnog mraka. Premda su debela manjina, u nacionalnim utakmicama uvijek vode protiv svog naroda. Barem s golom prednosti.

Slažem svoje sličice, vi ih možda već imate na stotine.

Sličica prva: Taman kad pomislim da je sve pokradeno, ono iskoči novi klan s prstima u pekmezu. Te gladoše se nahraniti ne može. Uz to, taj mafijaški tim je najhomogeniji i najefikasniji. Instiktom divlje zvijeri,  uvijek se šuljaju u kaznenom prostoru i čekaju na lagani pogodak ili još bolje dosuđeni penal. Oni su ravnozemaljški zlatni kileri.

Sličica druga: Urediti državu na sliku onih koje držimo svojim uzorima, recimo Austrijancima, nemoguća je misija. Samo najava neke pozitivne državne promjene, sol je u oko uhljebima. A to znači, da utakmica kreće drugim tokom. Tako, u očekivanju narodnog gola, kontranapad ravnozemljaša, zabijaju i opet vode.

Sličica treća: Crkva se uvijek držala narodnom, pače moralnom vertikalom. Ali, pojedinci se teško odupiru ovozemnim izazovima, tako da lako završe u krilima moćnih i bogatih. Kao lak plijen, dobar alibi i jeftina oprosnica. I gle vraga, njihovo uvaljivanje u krilo, znači da ravnozemljaši opet vode, ovoga puta golom iz kornera.

Treća sličica naravno nije i zadnja. Pričajte i vi svoje, ako ništa drugo onda sebi u bradu.

Godina Gospodnja je 2021. Popis je stanovništva. Ozbiljna je priča, kako navatati što više Hrvata i spriječiti očekivani fijasko i bruku. Jer, populacijski brojčanik je neumitan, on dugo klima da nas malo ima.

Demografija?

Neko tu iritira i sabotira,
"možda je Vlada
možda su Srbi
možda masoni" (V. V., reper),
teška je to lektira, uškopljenog Hrvata to ništa ne dira.

Tkanje boli

Tko nas tako vjerno prati kroz život? Nitko kao bol!

Ponosan sam na svoje skromno umijeće tumačenja i liječenja boli. Lociram ju, određujem kvalitetu, jačinu, trajanje, širenje i popratne fenomene. Nosi me umijeće prepoznavanja više od deset ili petnaest vrsta boli. Nisam umišljen, mnogi moji kolege u tome su puno uspješniji. Ako ju vi ne prepoznajete, ne očavajte, niste puno izgubili. Vaša bol liječnički je kruh. Uvijek neko zlo, za nečije dobro.

Nisam sadist. Znam i to, da ste ovu grubost krivo shvatili. Ali, pokušat ću objasniti. Bol je najbolji alat za brzo postavljanje dijagnoze.  Zato, neka boli. Bez nje bih bio veterinar, ispunio bih svoju neostvarenu mladenačku želju, ali onda ne bih upoznao dragocjeno iskustvo boli. Bol je moj, ali i tvoj prijatelj. A, i liječnik je također pacijent. Mislim da se sada bolje razumijemo.

Mogu se upinjati svi liječnici, svećenici i šamani, jačati nam nadu i vjeru, ali bol pobijediti neće. Bol je dio nas i raste zajedno s nama, sve dok nas jednog dana potpuno ne proraste. Bit će to njen kraj, za novi početak.

Kažu, dar je roditi se zdrav i doživjeti rođenje djeteta. Sve ostalo je samo bol. Kao pletivo uredno i savršeno satkana od finog duhovnog i tjelesnog prediva. 

Odgovaram, što nam ostaje od života, ako bol ne shvatimo kao njegov dio? Ostaje nam ono što procuri kroz pletivo boli. Pa to je premalo, puno premalo. Vrijedi li jedan život i njegov smisao staviti u ovisnost gustoće tkanja?  

Tkanja boli? Nikako!

Obljetnica slatinskih mučenika

Trideseta je obljetnica slatinske brigade.

Rođena je u najvrtložnijem trenutku hrvatske povijesti, kada su opstojnost i sloboda grada i cijele Slavonije visili na tankoj niti. Pokazat će se, tuđih iluzija.

Kroz nekoliko dana, skoro dvije tisuće mladića, pa i djevojaka,  odjenulo je uniforme, hrabro ušli u rovove na fronti od preko pedeset kilometara i jasno rekli: 

Ne damo svoj grad! 

Toliku količinu domoljublja, rodoljublja i gradoljublja, Slatina nije nikada doživjela. Uz hrabre branitelje, jednakom odlučnošću grad su branile i njihove obitelji i svi koji ga nisu ostavili na cjedilu. 

Grad je obranjen, uz ogromne ljudske i materijalne žrtve.

Svake godine, baš na dan osnivanja brigade, odajemo počast poginulim junacima. Slatinskim mučenicima.  Njihova žrtva i žrtva njihovih najbližih je nemjerljiva. Častimo ih i zahvaljujemo pred blagdan Svih svetih, s logičnim pitanjem, da li su i oni u tom izabranom društvu?

Odgovor je neupitan. Da, tamo su. Oni su Svi sveti. Jer svetost je nesebično dati svoj život za slobodu, čast, čovjeka i dom… A oni su upravo to učinili.

Rat je gubitak razuma i nitko nije sretan kada se dogodi. Ostaje žal za svakom

žrtvom, osobito nevinom. Ipak, u tom ruletu, pobjednik je uvijek jedan.

Danas, trideset godina poslije, puno stvari iz toga vremena se doimlje nestvarnim.  Prije svega nevjerojatna odlučnost, hrabrost i snaga tih mladih ljudi. 

I spoznaja kako su spretno, pa i sretno hodili po skliskoj povijesnoj razdjelnici. 

Doktore, pričaj

Žurba je. Vrijeme leti. Tko je tu još za velike priče!?

Nije li simpatična slika druženja četiri tinejdžera na kavi. Svatko sa svojim mobitelom u ruci, u svojoj priči i svome filmu. Tijekom druženja nisu progovorili niti jednu riječ, ni kavu naravno nisu prokomentirali, a nisu vidjeli ni veliko pjenasto kaveno srce za koje se potrudila ljubazna kelnerica. Naravno, zaboravili su ostaviti i sitniš za napojnicu.

Instrumentalizacija je donijela revoluciju u naše živote.

U medicini također. Čovjek i njegovi organi postali su igračke. Uživamo slikati i pohranjivati najzanimljivije sličice i s njima se hvaliti na stručnim i znanstvenim skupovima. K'o da smo ih mi pravili. Sve u tišini, bez puno komentara.

Započinje radni dan. Uobičajeno paljenjem računala i još jednim provjeravanjem mobitela. Slijedi spajanje na zdravstveni informacijski sustav, portale, grupe, elektronsku poštu, zabavne servise...

Doktor nenaspavan, bunovan, neabdejtan, s teškim jutarnjom mrzovoljom. Stižu pozivi na jutarnju kavu, sestra se muva okolo a ustala na lijevu, hijerarhijska piramida šalje okružnice, traže očitovanja, frend na whatsapp šalje urnebesni vic...

Onda, jooj, pa tu je još on, pacijent. Samo mi ti trebaš u sedam i petnaest?

Ne pronalazim alibije. Iskreno, i ne trebaju mi. Radim posao jedan na jedan, koji traži stalnu komunikaciju. Dogodi se, ukipljen uz ultrazvučni ekran, zapravo gledam i odmaram, a onda dobijem otvorenu poruku: ne šutite, govorite? Jeli što krenulo po zlu? Trgnem se, promrmljam... dobro je. Ne smijem se gasiti! (P.s. Dnevno aktivno vježbam komunikaciju. Ne da budem pametan ili drugačiji od drugih, nego da složenu priču pojednostavim i sa što manje riječi uvjerljivo i slikovito ukažem na problem. To je racionalno. To je važno!)

Instrumentalizacija je utrnula doktora, a pacijentu je donijela vjerojatno više zla, nego dobra. Pola njegovih nalaza besciljno leti u oblacima ili ih neće imati tko pročitati.

Jedna topla i suvisla rečenica riješila bi mnoge probleme. Previše toga je lako rješivo, samo treba usta otvoriti. A to nije uvijek lako.

Kemoterapija i ekologija, ima li sličnosti?

Sklad s prirodom, danas je imperativ. Dati svakom zemljaninu šansu za životom, definicija je ekologije. Slikati se primjerice s kućnim ljubimcem i objaviti, trebalo bi značiti ljubav prema životinji, ali i prema čovjeku. I visoko podizanje ljestvice društvene ekološke samosvijesti.

Blag treba biti i prema opasnim invazivnim štetočinama, recimo puževima golaćima, vranama i štakorima. I brojnim drugim vrstama.  I njihovo možebitno uništavanje, treba imati  humanu crtu; blagu smrt i bez patnje.

Kemoterapija je druga priča i nikome ne bih poželio to iskustvo. 

Ona je obično kraj ili početak jedne velike životne borbe i agonije. Znamo da se njome ubija jedna 'poludjela stanica' od zloćudnosti ili invazivnosti. Važno je, najčešće uspješno.

Ono sto se manje zna, to je, da kemoterapeutici nisu baš selektivni lijekovi. Ubijaju redom kao ognjeni valjak. Tako, u nastojanju da zaustavimo jednu malignu stanicu, uništimo milijune potpuno zdravih i potentnih, dovodeći do pravog kaosa u organizmu. 

Metaforički, opožarujemo šumu da bi se riješili jednog zločestog uljeza. 

Infekcije, krvarenja, opadanje kose, pa i nagla smrt, samo su neke od mogućih nuspojava kemoterapije. Psihičke, obiteljske, društvene, ne treba niti spominjati.

Postoji li usporednica između ekologije i kemoterapije? Naravno da ne postoji, to su dva različita svijeta. Neke poveznice se ipak uočavaju.

❕Volja i želja za životom je bezgranična. Borba za preživljavanjem stara je koliko i sam život. Samo, putovi, sredstva i metode su različiti; kaže nam to jasno, zelena ekologija i toksična kemoterapija...

Na našu radost i žalost. Istovremeno.

Crtica o povjerenju...

Povjerenje? Riječ u kojoj je satkana sva mudrost ljudskog postojanja.

Vrijednost povjerenja razumijemo tek kada ga izgubimo. I proizvede bolne rane, koje se teško liječe, počesto nikada i ne zarastu.

Osim povjerenja na međuljudskoj razini, jednako je važno i povjerenje na društvenoj. Svi vjerujemo, ili bismo trebali vjerovati, brojnim društvenim institucijama. Nije uvijek tako, što rezultira društvenom apatijom i nesigurnošću. Svjedočimo tome svakodnevno.

Kao osobit oblik društvenog nepovjerenja je političko. Građani su zasićeni lažima i prevarama, malo joj vjeruju i ona je postala gotovo prezren posao, unatoč teoretski svojoj plemenitoj misiji. Debelo je ogađena, što je najsigurnija brana ulaska u to društvo čestitih i poštenih. 

Međuljudsko povjerenje ne dolazi samo od sebe i strpljivo ga treba ugrađivati u temelje svakog kvalitetnog odnosa. U njegovoj izgradnji najvažnija je iskrenost, razgovjetna komunikacija, podrška i slušanje. 

Na povjerenju se temelje ljubavi, funkcioniranje obitelji i odgoj djece.

Česti uzdah 'nikome ništa ne vjerujem' govori zapravo o duhovnoj praznini navedenih osobe, ništa drugo. On neće promijeniti društvo.

❕Nezamisliv je društveni život bez minimalnog povjerenja. Najbizarnije, sigurna vožnja autom podrazumijeva povjerenje u druge vozače i sudionike u prometu. Kako će kvalitetno funkcionirati školstvo, zdravstvo, složeni gospodarski sadržaji, bez povjerenja? Nikako. 

Istina, naše odnose upravlja hrpa regula i propisa, ali povjerenje je ona fina nit, utkana u naše živote, koju zakonodavac ne može umetnuti u bilo kakav pravni okvir. 

Kako zadobiti društveno povjerenje? Nema univerzalnog obrasca. Obično se poziva na dugovječnost tvrtke, njenu veličinu i količinu novaca, obiteljsku tradiciju, znanstvene titule i društvena priznanja. Bogata marketinška aktivnost ima samo jednu ulogu; želim vaše povjerenje odmah i sada.

Povjerenje je krhko,  poput stakla. Lako se lomi i polomi, poslije ga je teško ili nemoguće skalemiti i vratiti u prvobitno stanje. 

Ali, čovjek da bi živio i preživio, mora imati i koristiti zdrav razum, vjeru u sebe i povjerenje u druge. 

Ma koliko ga moralnih dilema pri tome mučilo.

Koristi❤, poveži se

Svjetski je dan❤.

Tema ovogodišnjeg dana je digitalna tehnologija u službi srca. Primjereno vremenu u kojem živimo. Srce nije samo mehanička pumpa koja cjeloživotno pumpa. Ono je puno više od toga; ono je ljubav, razumijevanje, povezivanje. Budi dio tog svijeta.

Neću o rizičnim faktorima koji oštećuju srce. Znam da vam na jetra ide pušenje, dijabetes, debljina, hipertenzija ili kolesterol.  Budi danas inovativan, i s interneta skini svoj kardiovaskularni rizik (heart score) i vidi kojoj skupini krvožilnog rizika pripadaš. Izračunaj si indeks tjelesne mase, prati krivulje tromjesečnih vrijednosti glikemije,  odredi si stupanj hipertenzije.  Zato ti je potrebno samo nekoliko minuta. Nije potreban odlazak u ordinaciju, a dobit ćeš osobnu kartu svojeg srca i krvnih žila. I jasniji pogled u budućnost.

Digitalno možeš brzo saznati sve o vrijednostima zdravog života. Dobrobitima hodanja, bicikliranja ili trčanja; jer to nisu samo kilometarski grafikoni ili kondicijske vježbe, to je način stvaranja potpuno novih krvnih žila. Digitalno se možeš pohvaliti uzgojenim povrtnicama iz svojeg vrta i najdražim receptima zdrave prehrane. Podijeli sa svojom najboljom prijateljicom osobno iskustvo prestanka pušenja, ono je dragocjeno. Srce voli povezanost.

Imaš prijatelja s bolesnim srcem, koji je upravo prebolio srčani incident, napravio  invazivni zahvat na srcu ili ima slomljeno srce. Stotine kilometara je od vas.  Primjerena i diskretna podrška će mu uvijek dobro doći.  Osnažit će ga. Srce voli razumijevanje. 

Koristi prednosti digitalne tehnologije na stotinu drugih načina.  Napiši nešto o srcu.  Podijeli svoje iskustvo. Naruči preko interneta lijekove za srce. 

Ono je važno, al' silno ranjivo. Od njega umire svaki drugi pacijent.

Bolesno srce treba zdravo srce. Koristi❤, poveži se s bolesnim srcem. 

Rakijaši

Jesen je vrijeme plodova, tako i alkoholnih. Dok sam bio mlađi i dok nisam shvaćao svu ljepotu lijepog izražavanja, slabo sam razumio žene koje su mi govorile da im muževi pate od vinske padavice. Kada sam shvatio da boluju od alkoholne epilepsije i da su danima napiti kao deve, bolje smo se razumjeli.

Priznajem, uživam u društvu rakijaša tijekom tradicionalnog pečenja rakije.  Posebno kada rakijaši uđu u područje kemije i matematike. Kada se otvori žestoka rasprava o tome dokle curi loši metilni, a kada kreće dobri etilni? Na koliko gradi započinje patoka? Da li je u alkoholnom frakcioniranju bitna specifična težina ili točka vrenja? I sve to garnirano alkoholnim parama, stalnim kušanjima i nazdravljanjima, i veselom klimanju i odobravanju crvenih omamljenih faca.

U našem organizmu postoji jedan centralni, prevažni organ. Podsjeća na guštera i po njemu je dobila ime. Gušterača. Ima kultno mjesto u glavi svojih vlasnika.  Pacijenti uvijek vole postaviti potpitanje, znači gušerača mi je uredna? Je, uredna je, kažem. Uvijek sam siguran da ću biti nagrađen širokim osmjehom. 

Gušterača regulira razinu šećera u krvi, preko insulina. Po tome je glavni energetski procesor organizma. K tomu, svojim probavnim enzimima razgrađuje hranu iz želuca.  Ali, svako lice ima i svoje naličje. Alkohol ima posebnu moć, može aktivirati te iste enzime u samoj gušterači i razgraditi ju. Dakle, potiče gušteraču da jede samu sebe. 

❕Ne zaboravite, autodestrukcija je čest fenomen u organizmu!

Siroti alkohol je tako optužen za najveći nered u gušterači. Istina je ipak, da osim gušerače podjednako uneređuje mozak, želudac, živce, prostatu, mjehur i još koješta. Zato, pribijati ga na stup srama samo zbog gušerače nije pošteno.

Moji rakijaši veselo ispraćaju zadnji kazan. Noć je poodmakla, alkoholne pare su se zgusnule, mozgovi utrnuli. Osjetim u jednom trenutku frfljanje pored uha: Mrzim sitne sate, sitan novac i sitne ljude. Tu je kusur uvijek problematičan...

Slažem se prijatelju. Samo da još patoka isteče do kraja. Davno je vrijeme bilo za kući.

Koža, kao slikarsko platno

Osjetljivi smo na unošenje svega i svačega u svoje tijelo. Nije tu u pitanju samo higijena, češće je posrijedi gadljivost na nepoznate tvari svojstvena svakom organizmu.

Ipak, svako pravilo ima svoj izuzetak, tako i ovo. Izuzetak je tetovaža.

❕Koža je naš najveći i najprokrvljeniji organ. Primarno štiti sterilni organizam od prljavog i zagađenog vanjskog svijeta. Svaki ubod ili posjekotina su otvorena vrata za napad mikroba. To znamo, sve smo to već iskusili ili ćemo iskusiti. Dug je život.

Ono što manje znamo, kroz tetovaže, u maniri dobre autodestrukcije, stvaramo stotine ubodnih rana uštrcavajući u njih najrazličitije kemikalije i antigene, degradirajući svoj najveći organ u jeftino slikarsko platno. I koristimo ga za izražavanje trenutnih osjećaja, karakternih osobina i važnih događaja. Za takvo korištenje kože nikada nisam čuo ili pak pročitao.

Da, i pri tome trpimo nezamislivu bol i veliki rizik od unosa infekcija, alergija i bolesti. I opasnost, da ono čime smo danas opsjednuti kao dobrim, sutra postane do bola bljutavo i nepodnošljivo. 

S obzirom da naše slikarsko platno, ne možemo tako lako zgužvati i u koš baciti, postavlja se pitanje mentalne higijene onih koji se na tetovažu odlučuju. Neki, mislim da se radi o podmetanjima, takve osobe svrstavaju u skupinu jednostavno strukturiranih, čija je pismenost zaostala na slikovnicama iz predškolskog doba. Tetovaže su po njima čista djetinjarija.

Duga je povijest tetoviranja. Poznato je da su žene katolkinje iz Bosne branile svoj vjerski identitet pred Osmanlijama s istetoviranim križićem na šakama ili podlakticama. Običaj je poznat kao sicanje. Dugo se zadržao, takve žene možemo i danas sresti.

Treba biti iskren, od kad' je nastupilo doba prosvjećene pismenosti, sve do čeg' nam je stalo u životu pohranjujemo u sefovima, policama i ladicama. Daleko od svoje kože.

A tattoo poruke, što s njima? 

Volja im, rekli bi jedni.

Ja bih podsjetio da je zlatna škrinjica smještena u srcu i duši svakoga, i treba ju koristiti.

Manite se kukanja i čuvajte mozak

Mogu li išta pametno reći o kukanju? Teško, stvarno teško! Jer, kukanje je tako glupo i bešćutno,  jednako podmetanju kukavičjih jaja u tuđa gnijezda. Ups!

Moj kolega gastroenterolog uvijek je bio jasan: govno je moj kruh. Ostvarilo me, prehranilo obitelj i iškolovalo djecu. Iz poštovanja prema govancetu uvijek je imao njegovu umjetničku sliku na zidu radne sobe. I nije ga se stidio.

Ja nemam tako izražajan profesionalni supstrat, ali kukanje je također jedan od njih. Još davno, kada sam završio subspecilizaciju iz kardiologije, rekao sam si, još specijalizacija iz  kardiološke psihijatrije i onda si Petre kompletan. Nisam ju završio jer ne postoji, ali dajem prijedlog za misliti nadolazećim generacijama.  Bez obzira na papire, umišljam si da o kukanju ponešto znam.

Kukanje je  bijeg u jedan neracionalni, nepostojeći svijet i jedna od najružnijih ljudskih ovisnosti, primjerice kao čmarenje ili šmrkanje trave. Razotkriva svu bijedu našeg karaktera, prije svega nespremnost gledanja životu u oči.

Znanstveno je dokazano da kukanje proizvodi mnoge negativne cerebralne neurotransmitere koji dovode do strukturne i funkcionalne moždane disfunkcije. Dokazano je da kukanje gasi živčane stanice zadužene za rješavanje problema.  Naprotiv, osobe koje svjesno poteškoće pretvaraju u prigode, aktiviraju pozitivni proces u živčanim strukturama. Mozak se modificira prema načinu na koji ga koristimo i na koji ga 'hranimo'.  To mijenjanje mozga zove se neuroplastičnost. Najbolje to oslikava narodna mudrost 'da mi je ova pamet i one godine'.

Kukanje nije samo dio narodnog kolorita. Mnogi kukači, našli su baš u njemu smisao svojega života, a neki bogme i unosan izvor vlastite egzistencije. 

❗Ipak, hoćete li zdrav mozak, kao najbolji alat za rješavanje problema, onda kukanje kao dokazano škodljivo, s ponosom odbacite! 

Koliko košta slika zaobljene kruškice?

Krivo se misli, ništa. Stražnjica je prepun je internet, ali to su tuđe slike i nisu za privatni biznis, bio on i najhumaniji. Dakle, i tu vrijedi staro zlatno pravilo; gledaj, al' ne diraj. Ako se nato odlučite kršite tuđu privatnost i sukobljavate se sa zakonom.

Prije deset godina na mrežnim stranicama svoje poliklinike objavio sam kratki prigodni tekst povodom Svjetskog dana srca na temu debljina (dio teksta vidi u privitku!). Tekst sam začinio s dvije bezazlene fotografije, punašne žene i muškarca. 

Ženske i muške pretilosti su obično tipski različite, pa ih slikovito nazivamo pretilost tipa kruške kod žena i jabuke kod muškaraca.

Ovih dana posjetio me anđeo čuvar u formi izvjesne Agencije za praćenje usklađenosti iz Austrije.  Bili su jasni: u prekršaju ste, obrišite kruškicu i platite sto eura za dosadašnje neovlašteno korištenje fotografije. 

Tako, sada ste eto dobili odgovor na pitanje, koliko košta slika zaobljene ženske stražnjice?

Ljut sam naravno na sebe, ali što mi to sad vrijedi. Slikovnog materijala u okruženju na navedenu temu je napretek. A ja, uzimam bljedunjave, ofucane slike anonimnih debeljuca, i k tomu masno plaćam.

Doktore, jako pametno!?

-----------------------------------------------------------------

OBUJAM STRUKA: rizik za bolesti srca i krvnih žila   ŽENE (obujam) MUŠKARCI (obujam) do 80 cm (idealno) do 94 cm (idealno) 80-88 cm (umjeren rizik) 94-102 cm (umjeren rizik) više od 88 cm (visok rizik) više od 102 cm (visok rizik) Pretilost tipa kruške (debela guza)   Pretilost tipa jabuke (velik trbuh) Izbrisana 'ženska kruškica'

Narcis

Poznate Narcisa. To je onaj prelijepi mladić koji se zaljubio u vlastitu sliku. Ushićen, dok je s  krošnje drveta u vodi gledao obrise svoje ljepote, pao je i utopio se. 

Po njemu, karakterom ili osobnošću slični, dobili su naziv narcisoidi ili narcisi/narcise.

❗Ovo nije priča za skromne i ponizne.  Narcisoidi takve drže bezvrijednima. Narcisoidnost je danas, u nedostatku drugih, visokorangirana vrijednost.

Srećete ih svakodnevno. To su oni sveprisutni, samodopadni likovi koji sve znaju, sve mogu, puni su glamuroznih ideja i traže stalno divljenje. Najbolji su, najpametniji, najljepši, superodlikaši. 

Iza te čokoladne glazure kriju se zapravo minorne ljudske dosade, krhkog samopouzdanja, cijepljene na empatiju, osjetljive na svaki dijalog, osobito nedajbože kritiku.

Iskren savjet, klonite ih se!

Ali, postoje i gori. To su oni s dubokim oblikom narcisoidnosti,  zapravo zloćudnim narcisoidnim poremećajem ličnosti (NPL). Psihijatri s Klinike  Mayo ga karakteriziraju kao 'mentalno stanje u kojem ljudi imaju napuhani osjećaj vlastite važnosti'.  

To su osobe koje debelo prelaze mentalni graničnik ulazeći u područje psihoterapije i  psihijatrije. 

Narcisoid sebi to nikada neće priznati, to bi bio zadnji čavao u njihov ego.

U ljudskoj povijesti narcisi su napravili mnoga zla.  Nema zajednice u kojoj takvi nisu pronašli i pokupili svoje žrtve.  

Izazvali su mnoge ratove, uništili narode i  vrijednosti, razorili obitelji i prijateljstva.

Vratimo se našem dobroćudnom, romantičnom Narcisu s početka. Siroti sanjar se pokliznuo i pao. 

Današnji narcisi su nešto drugačiji, postojaniji su i čvršći. 

Ne padaju tako lako i neće stati dok svijet ne budu imali u svojem džepu.

Kapljica

Čovjek je uvijek tražio sebe.

Četverokut: voda, vatra, zemlja i zrak je početak svih traženja. I naravno, kako u taj kvadrat ugurati Boga i čovjeka i dati odgovor na sva ključna pitanja čovjekovog postojanja.

Stoljećima se vjerovalo, da je navedeno nepromjenjiva datost i da se treba okrenuti drugim temama.

I pogriješilo se!

------------------------------------------------

O kapljici...

Pogledaj kapljicu vode.

Život i svemir zarobljen u nježnosti i čistoći. 

Uživaj u sjaju i ljepoti. 

Sjajnijom od zlata i dragog kamenja.

Dio si te ljepote.

Poštuj snagu i svemoć.

Jaču od žeđi, vatre i suhoće.

Dio si te snage.

Divi se vječnom kretanju i mijenama. 

Trajnom izvoru života zemaljskom i nebeskom.

Pa i čovjekovom.

Gledaj kapljicu!

Zdravo Marijo

S najljepšim pozdravom 'zdravo', obraćam se samo najdražim prijateljima. Tako pozdravljam i Mariju.

Djevojka koja je obilježila ovaj svijet, više od bilo koje druge žene. Milijuni nose njeno časno ime. Trajni je izvor zagovora, vjere i nadahnuća.

Prije više od dvije tisuće godina, kao skromna službenica, rodila je Boga.  Ne bilo kakvog, neg' pravog, pravcatog Boga.

_________________________

Klanjaju joj se svi kršćani, pa i muslimani.

Poštovanje prema Mariji razvilo se i kroz nevjerojatno raznoliku pučku pobožnost, doslovce nezamislivu u globalnom svijetu.

Države, narodi, crkve, svetišta, djela svjetske kulturne baštine, posvećena su Mariji.

Lokalno, dobila je naziv "najvjernija odvjetnica Hrvatske".

Iz ljubavi prema njoj nastala je najdraža kršćanska molitva Zdravo Marijo.

Čitam knjigu, baš Zdravo Marijo, autora Pape Franje. 

To ugodno štivo, preporučam svima.

Papa u knjizi pitko analizira značenje svake riječi omiljene molitve.  Tako i "moli za nas grešnike", što je mnogima nejasniji dio Zdravo Marije.

Spremno govori o grijehu!

Ima pogrešaka koje mirišu na praonicu i drugih koji smrde na kanalizaciju, odgovara. Što misli pod kanalizacijom odmah je otkrio, ali i razotkrio nam neke nametnute obrazce o grijehu i njegovoj težini.

"Marija je majka grešnika, u koje spadam i ja, kaže Franjo. Ona nije majka korumpiranih. To i ne može biti, jer korumpirani prodaju majku, prodaju pripadnost obitelji i narodu. Traže samo vlastiti probitak... 

Opredjeljuju se za sebično, sotonsko, zaključavaju vrata iznutra. Tu Marija ne može ući. Za njih jedino možemo moliti da ih prodrma neki potres i uvjeri, da svijet s njima nije počeo, niti će s njima završiti. 

Zato se zatvaraju, ne treba im ni majka, ni otac, ni obitelj, ni domovina, ni narod. Njeguju samo sebičnost, a otac sebičnosti jest đavao. 

Marija je majka nas grešnika".

Sada shvaćam, zašto je Zdravo Marijo najljepša i najomiljenija kršćanska molitva. 

Nikada ne pitaj zašto?

❗S tužnim ljudima nitko se ne voli družiti, rekla mi je njena mama. Više ne mogu, sada sam konačno potonula.

Sjećam se njene kćerke, nekoliko mjeseci prije punoljetnosti i suicida. Bila je sportašica i željela je imati potvrdu o sposobnosti za najteža fizička opterećenja.

-------------‐--------------------------------‐---------

Umiranje teško razumijemo. Suicidalni odlazak skoro nikada.

Svatko  tko o tome nosi bilo kakvo iskustvo, zna da riječ 'zašto' u suicidu je suvišna. Jer njeno 'zato' neće nikada i nikome dati zadovoljavajući odgovor.

Osobno, 'zato' sam uvijek doživljavao kao najveći misterij ljudske duše, najdublju nišu naše intime, vodeni žig naše osobnosti. Možemo dijeliti poslove, imanja, ljubavi, emocije, ali 'zato' pripada samo nama. Čuvamo ga i ljubomorno nosimo uvijek sa sobom. 

Kao kovčežić s crvenim gumbićem za nuklearnu katastrofu.

Odgovor na 'zašto' tražio je i Platon prije dvije i pol tisuće godina. Ostavio je poznatu i zanimljivu alegoriju o špilji.

Od velike igre sjene i svjetla nastajale su opsjene na špiljskim zidovima, čineći život špiljskim ljudima nesnošljivim. Špiljske zatvorenike Platon je nazvao zatočenicima uma.

Nisu vjerovali govoru slobodnog čovjeka da je svijet lijep i sadržajan i da i oni zaslužuju  biti dio njega.

Mnogi danas drže da Platonova špiljska alegorija vjerno zrcali život današnjice.

Zato, u suicidu ne tražite odgovore, jer ih nećete naći. U svakom tom činu, kao postojana nit, provlači se duhovna zarobljenost i gubitak slobode kao bitne sastavnice urednog funkcioniranja.

U toj spoznaji, sucid se može shvatiti kao življenje vlastitog odabira.

Nevjerojatno dežurstvo

❗To dežurstvo 04.kolovoza 1991. bilo je, slobodno mogu reći adrenalinsko. Bila je to noć kada je oružano napadnuta policijska postaja u Slatini. I danas trideset godina poslije, sjećanja su vrlo živa, emocije jake i osjećam potrebu podijeliti činjenicu, da je život satkan od lijepih, manje lijepih i nevjerojatnih trenutaka...

----------------------------------------------------

Došetao sam u dežurstvo, tiho na prstima, kroz prazne gradske ulice na kojima se napetost mogla rezati nožem. Zrak je treperio, strah se uvukla u svaku ljudsku stanicu. 

Sjedim u sobi za odmor, dnevnom boravku djelatnika. Moj tehničar Darko raširio je na stolu svoje zbrojovke (češki pištolj o.a.) i čisti ih. Priča povijest svake od njih, garnirajući ih uobičajenim pričama o slatinskim ustašama. I spremnosti da ih likvidira kao muhe. 

Do njega je sjedio vozač, ushićeno ga je gledao i gutao svaku riječ. Iza leđa stajala mi je medicinska sestra. Njihova priča i govor tijela razvio je u meni nevjerojatni nemir i nevjericu. 

Sve sam ih dobro poznavao, bili smo različiti svijetovi. Ali sada, više nego ikad.

Nisam izdržao, izašao sam van, hodao po dvorištu, dubokim udisajima hvatao kisik, palpirao tahikardiju na karotidama, premetao sličice po glavi i Boga prizivao. Nekoliko puta, već unezvjeren, ulazio sam i izlazio u dnevni boravak Hitne službe. Nigdje ni jednog pacijenta. Stao sam naposljetku na stubište, k'o spomenik, glumeći nezainteresiranost i opuštenost. Bila je već ponoć.

U tom trenutku nebo se prolomilo. Rafalna paljba, teško naoružanje, imao sam dojam da se čitav svijet urušava. Bacio sam se sa stubišta u okolni travnjak. Ležao sam s nosom zabijenim u prašnjavu zemlju i očekivao prvi metak, granatu, šrapnel. Sve je trajala nekoliko minuta, onda odjednom tajac. Smrtni tajac. Izlazi sestra van i zove, javljaju iz policije ima ranjenih, u njihovom dvorištu. Brzo se ekipiramo.
Spremni smo na polazak u neizvjesnost pomoći policajcima. Ali, nema Darka. 

Kažem sestri, zovite Darka, bez njega ne idem, želim ga u svojoj blizini.

Onda se pojavio iz mraka, izvirio je iz obližnjih borovih krošnji i rekao, evo me…

(Iz još neobjavljenog Zbornika, Podravska Slatina u Domovinskom ratu)

Čemu služe površinske vene?

Vidio sam ih različitih.
Paučinastih, mrežolikih, točkastih, zmijolikih, čvorastih, zastrašujućih. S ružnim pigmentima ili bez njih. Često s ulkusima. Sve podjednako smetaju svojim domaćicama.

Počeo sam argumentirati i objašnjavati; prvo o lošim zaliscima, onda gravitaciji, dugom stajanju,  istanjenoj koži, trudnoći, genetici...Sve bez konca i kraja. Ali, kako to biva, vodu ništa nije držalo.

Još neuvjerljivije je izgledalo prazno uvjeravanje o važnosti dubokih, funkcionalnih i nevidljivih vena. Površinske su i ovako suvišni balast i ničemu ne služe, banalizirao sam.

Onda sam konačno shvatio, sav moj trud bio je zapravo lagano ubijanje samopouzdanja, meni i pacijentici.

❗Složena je i bez odgovora priča o površinskim venama nogu i njihovim  proširenjima, poznatim varikozitetima...

Žene vole uredne i lijepe noge. To je ideal i kompromis tu ne postoji. I neka je tako.

U mnoštvu raznolikih i živopisnih, uvijek su me dojmili nevidljivi varikoziteti. Nevidljivi nama, običnim smrtnicima, ali dobro vidljivi njihovim vlasnicama.

Živ mi je i danas razgovor:

    

-Žao mi je, ali ja ne vidim. I ne pipam. Nije to varikozitet, to je naslaga drugog materijala, rekao sam.
Naravno da je ostala nezadovoljna odgovorom. Zato sam imao potrebu pojasniti.
-Nismo mi ni približno savršeni kakvim se zamišljamo. Nosimo na sebi puno nepotrebne prtljage.
-?

-Tu spadaju i površinske vene. 

A vaše vene, bile vidljive ili nevidljive, imaju samo jednu misiju, da vas sekiraju! 

Drugi razlog njihovog postojanja ja ne vidim.

Taj sitni uočeni element sekiracije, za nepovjerovati, relaksirao je i priveo priču o proširenim venama u razumnije vode. I postao neočekivano jak argument.

A kada razum proradi, onda sve nekako ide lakše.

Majka

Pogledaj ruke. 

Zapise, zglobove i hvatove. 

Uživaj u mekoći i svemoći. 

Nadi i osmijehu što siju. 

I radosti što daju.

Pogledaj oči. 

Otvori zjenice jako i saberi život u jednom trenu. 

Osjeti zagrljaj sreće i nesreće. 

Ipak, ne plači. 

Jer anđeli suze ne vole.

Pogledaj dušu. 

Širinu i dubinu. Zaplovi njenim spokojem. 

Zaboravi nemire kojima si ponosno prkosila. 

I ostala uspravna.

Život je igra brojki i slova. 

Ples zvijezda i meteora u svemiru i njihovo sudaranje i izgaranje. 

Na putu prema cilju. 

Dajući jedno drugome puninu i smisao.

Pogledaj još jednom. 

Sve.

I prenesi ih mladom čitatelju.

Preveliki izbor ubija

❗U početku je bila nada. Nada je rodila slobodu. Sloboda je rodila izbor. Izbor je rodio prava. S pravom se rodili njegovi zaštitnici. 

Zaštitnici prava izrodili su zdravi razum. Izrođeni zdravi razum uništio je čovjeka.

U cijeloj padalici sloboda je je jedina neupitna. Samo u zadnjem stoljeću, na oltar slobode prineseno je više desetina milijuna žrtava, uglavnom mladih života. Jednako važna je i osobna sloboda. Glupo bi svijet izgledao, bez recimo mnogih manjinskih ili ženskih sloboda. Ili, bez još intimnijih osobnih sloboda razmišljanja, pisanja i snivanja.

Vjerojatno je manje poznato, da jedna kupovina u šoping centru može biti okidač za anksioznost ili depresiju. Prevelika dvojnost oko izbora artikala, njegove kvalietete, cijene, modernizma...čini nas nesigurnim i frustriranim. Jednaki učinak mogu imati i internet kupovine. Pri tome nismo vjerojatno svjesni da smo mi na jednoj, a na drugoj strani je hrpa mozgova kojih je zadaća upravo učiniti nas tako nesigurnim i ranjivim. I dobro žive od naše ranjivosti.

Prevelike mogućnosti ne(izbora) oko cijepljenja prestao je biti zdravstveni, i postao je ozbiljni društveni i gospodarski problem. Zavjere, čipiranja, sve moguće i nemoguće nuspojave cijepljenja, već su prerasle maštu pisaca najuzbudljivijih trilera. I još jednom razotkrile svu tupost i suicidalnost ljudskog intelekta, lišenog svake suosjećajnosti i solidarnosti.

Prevelika mogućnost izbora neće učiniti svijet boljim, a nas sretnijim. I nije elementarno ljudsko pravo. Što više, sredstvo je mijenjanja i manipuliranja svijetom i klizanje u nepoznatu avanturu. U kojoj slabiji izvlače uvijek deblji kraj.

Zadnja oaza titoizma

Čim je postala učiteljica, tragom stotina drugih, zaputila se u bijeli svijet, trbuhom za kruhom. Najprije kao stjuardesa u Germany air-u, onda nešto ciguli-miguli, dok se definitivno nije skrasila u Švici. Jednom mi se povjerila, sada kada sam potpisala bračni, čeka me još jedan jednako važan, onaj ugovor o zdravstvenom osiguranju. Moram otvoriti oči k'o šalice i kvalitetno planirati svoje zdravlje i život...

Onda je ispričala zgodu o manjem popravku zuba, zašto je morala iskeširati avansno nekoliko stotina franaka. Koje usput nije imala, te ih je navrat-nanos posuđivala. 

❗Od tada imam strah od švicarskog zdravstva, toliko da mi je odvratno ići i ulicama u kojima ima puno ordinacija.

Takvih problema mi nemamo. Sve ide nevjerojatnom lakoćom i bez plana. Ne biraš osiguranje, partnerstvo i zdravstvenu košaricu. Nemaš znojenja i anksioznosti. O pravima i dužnostima skrbi sijaset državnih službi i džabalebarskih udruga. Ipak u praksi, ViP služba je najvažnija. 

Državno osiguranje je siva kora sustava, univerzalna i jedina kasica-prasica. Sve plaća, solidarno i u skladu sa svojim mogućnostima. Ne razlikuje dobre od loših dečki. Ne zna za bonuse i maluse. Ne prepoznaje partnere od mase. Sada je valjda u minusu desetak milijardi kuna, ali koga to brine, to je vijest jednominutnog trajanja. 

Zapravo, kada sve pozbrojimo, živimo sustav koji je postavio drug Tito. U to vrijeme je bio održiv. Danas, vrijeme ga je već dobrano pregazilo. 

Na stranu, šarene zdravstvene zgrade, nova računala, potrebna i nepotrebna  dijagnostika, sve moguće digitalizacije i platforme. To ne liječi. Najvažnija karika zdravstva je ideja, znanje i pozitivno vrednovan čovjek. A, on je marginaliziran.

Puno sam se priča o zdravstvenim reformama naslušao. I svaka završi s onom famoznom da se ničija prava neće dirati, ne spominjući pandan odgovornost. Piši propalo. Da se razumijemo, tko bi lud bio za rezanjem prava? Spreman sam na čelo kolone za njihova očuvanja. Ali zainteresiran sam i za održanje sustava, kao partnerstva struke i pacijenta. 

Da nas ne snađe švicarsko zlo i da moramo paziti kojim ćemo ulicama ići.

I taman dok ovo pišem, dođe mi cirkularni dopis čelnika zdravstvenog osiguranja, da smisao partnerstva s ordinacijama nije ostvarivanje zarade ordinacija, nego održavanje zdravstvenog sustava.

Dosta za danas! Mali Perica kreće u akciju spašavanja velikog krokodila!